AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Žene potresa: ovo su njihove priče iz prve ruke, svjedočanstva nakon suočavanja s posljedicama razornog podrhtavanja; ‘Više se nemamo gdje vratiti…‘

Potres na Baniji, nažalost, još uvijek nije gotova priča, no svi stanovnici – i stanovnice! – pogođenog dijela zemlje nadaju se da onako snažnog kakav se zbio 29. prosinca, više neće biti. Tada bi doista pojedini gradovi i sela mogli biti izbrisani sa karte, a stanovnici raseljeni.

Kako se Banijke nose s posljedicama potresa? Koliko žena, koja poslovično drži “tri kantuna kuće”, može sanirati porušeni život svoj i svojih bližnjih?

U našem editorijalu pogledajte priče nekoliko žena različitih generacija i društvenih profila, koje su se izravno ili neizravno suočile sa posljedicama prirodne katastrofe. Ovo je priča iz prve ruke, svjedočanstvo ŽENE U POTRESU.

Nataša i Milena

Najprije su se lomila koplja oko toga je li se prvorođeni državljanin Republike Hrvatske u novoj godini zove David ili Daris, skoro kao oko naziva Banija ili Banovina. Potonje još nije definirano, no za mališana se zna: zove se Daris i rodila ga je mama Romkinja, dvadesetogodišnja Nataša Lukić! Tata dječaka zove se Ferid Safić i stariji je tri godine od nevjenčane supruge s kojom već ima sina Damijana, bebu od godinu i pol dana; svi stanuju u “kantonjerima” u Petrinji, kako stambene kontejnere naziva Feridova mama Milena Safić (63), također u zajednici s mladima.

– Da nije bilo Dalmacije (Slobodne Dalmacije, nap.a.), ne bi nama gradonačelnica Supetra obećala novu kuću! Ne može se još početi graditi jer, sunce moje, drma svaki dan – krši ruke, gasi cigaretu Natašina svekrva Milena. Pa pali novu.

– Ovo ti je meni, sunce moje, hrana; jako sam nervozna i bolesna. Nataša je meni sad ko moje dijete, i ova dva malena. I Ferid je moj, on mi je najmlađi od mojih četvero što sam ih izrodila sa dva muža. Prvi je umro, drugi otišo u Bosnu. Nisam htjela za njim. I sad smo ovde, u kantonjerima, dok se kuća ne popravi, sagradi, ne znam ni ja. Nju sam dobila darovnicom za sudjelovanje u ratu. U ratu sam i muža upoznala. Sad ga ne vidim i ne čujem, Feridovog oca, a i Ferid je nemiran, voli se vozati okolo. Završio je za vodoinstalatera – ponos se načas razlio licem Milene.

Nataša malo govori, ljuljuška svoje bebe u toplom “kantonjeru”. Kaže da Darisa doji, ali mu daje i hranu Nan. Stariji Damijan je već na čokolinu. Dječica su prekrasna, primjećujemo. Dvije divne, zdrave bebe.

– Pazim ja na njiovu hranu. Svaki dan kuham za sebe i Natašu, Ferida ako svrati. Danas sam kuhala tijesto (tjesteninu, nap.a.), a po tome prolila gulaš iz konzerve. I juhu. Ništa bez juhe, sunce moje – Milena će.

Kaže, voli čistoću i – cvijeće.

– Nataša je još mlada, ona je prava Romkinja a mi smo napola. Zato je u nje malo čergarski duh, hoće s djecom nazad kod svojih, na Majske poljane, ali tamo oni nemaju prave kuće, nomadi su. A ja volim red. I da je čisto. Bojim se ući u kuću jer ima narančastu naljepnicu, pa ugrijem vani vodu i operem kosu, operem što treba. Strah me ući u kuću, ali sebi sam uredila sobu u kantonjeru – otvara vrata kontejnera Milena, pokazuje ležaj, televiziju. Kupila je od novca kojega joj je slao brat zaposlen u Francuskoj. On je financijski pomogao i dizanje novog, sada urušenog kata. Doista, Milena je uredna žena; čak osjećamo miris parfema…

– To se sa police parfem prolio po odjeći kad je treso potres! – smije se.

Pa se uozbilji.

– Najviše mi, sunce moje, fali cvijeće. Vidi kako sam sebi uredila vrt, ko botanički je. Ali ga je potres zatrpo. I kantonjeri – tužno konstatira.

Snijeg u dvorištu prekrio je otpale opeke, kontejnere, pa i cvijeće; svojim je vizurama smekšao grubost potresa, vidljive podsjetnike na nj. Kao kad razlomljeni, upropašteni kolač pospete šećerom u prahu…

Kroz snijegom obrubljeni, malko zamagljeni prozorčić kontejnera nazire se prizor pun nježnosti: majka doji dijete. I prerano ostarjeloj Mileni još nije srce sasvim otvrdnulo nakon svih razočaranja koje je doživjela, ratova i gladi, bolesti, muževa što ih je pokopala i prežalila, djece ispratila; suza je zaiskrila u kutu oka svekrve Milene. Voli ona svu svoju unučad i praunučad, a ova dva malecka pogotovo, jer uz nju rastu.

– Samo neka su mi djeca ovdje na oku. I Nataša; ona je sad isto moje dijete. Čuvat ću ih, neka sam bolesna; slaba mi je ruka, bubreg, loš mi sluh, sunce moje, nosim slušni aparat ko što vidiš. Imam invalidninu 1500 kuna, ali neće mojoj djeci ništa falit. I svi će ić u školu, ko što je moj Ferid išo. Nataša ima samo sedam razreda, ali ovi mali će imat svih osam. I zanat će učit. Ja ću za njima u školu, da ne bi lutali – na petrinjskom snijegu zavjet dade Milena Safić, svekrva Nataše Lukić, majka Ferida i baka Damijana i Darisa.

Potonji kao da je na to kroz prozorčić sretno mahnuo. Kao princ u palači, što je u nekom ružnom filmu kontejner u snijegu bila.

Kristina

Kad je onaj prvi, manje razoran potres uzdrmao njezin stan na zadnjem katu stambene zgrade u ulici Vladimira Nazora 19 u središtu Petrinje, Kristini Vujić napukla je cijev dimnjaka i oštećen je dio kamina. Petrinjske su zime ozbiljne i nemogućnost loženja odnosno grijanja stavka je koju je trebalo čim prije riješiti.

Četrdeset četverogodišnja Kristina, inače radnica u jednoj lokalnoj šivaonici, nije se dala smesti; takve su žene kao ona, razvedene majke koje brinu o djeci, rade i prehranjuju ih uglavnom same. Takve majke silom prilika sposobne su biti “i žena i muž”; tako je Kristina odmah, bez suvišnog očajavanja, organizirala popravak kamina i dimnjaka, dovela majstora.

– Dan poslije prvog potresa majstor je sjedio u našem stanu, čovjeku sam najprije skuhala kavu da se dogovorimo što i kako. Prethodna noć bila je besana, isto je drmalo, ali manje, pa smo mislili: to je to, gotovo je. Ali onda dok smo pili kavu i dogovarali sanaciju dimnjaka, udarilo je ponovo. Nikad neću zaboraviti taj trenutak užasa: bilo je podne i 19 minuta, sin koji inače ide u drugi razred srednje škole, moj Martin, bio je u svojoj sobi. Na sreću, 13-godišnja kćer Nika nije bila u stanu, prepala se prvog potresa pa je sa svojih osam hrčaka otišla kod bake i djeda. Sve se zatreslo, majstor je prolio kavu po cijelom tapetu a ja sam, još uvijek nesvjesna svega, neispavana, pomislila: tko će sad očistiti tapet?! Onda je nastavilo tresti toliko dugo da se sve počelo rušiti, viknula sam Martinu da bježi, on je u šoku tražio cipele. Zgrabila sam mobitel, izletjeli smo…

I više se nemamo gdje vratiti. Još sam jednom ušla na vlastiti rizik – zgrada je za rušenje, mi smo još k tomu najgori, zadnji kat – i u šlifer (navlaku za jorgan, nap.a.) nasumice potrpala nešto stvari, odjeće. Dragocjenosti nemam; Nika je imala nešto svoje dječje ušteđevine ispod kreveta, najveće blago bili su joj njeni hrčci. Imali smo par, ali ženka je oko Božića iznenada okotila šestero mladih, pa se brojčano stanje tih životinjica pojačalo. Sad i njih treba zbrinuti jer ne znamo ni gdje ćemo sami, a kamoli s njima… Ja, pak, ne mogu prežaliti što nisam pronašla narukvicu, Nikin dar za Božić. Nekome bi bila bezvrijedna, ali suze mi dođu kad se sjetim kako ju je Nika meni kupila od svojih petnaest kuna. Nisam uspjela pronaći narukvicu među ruševinama – veli Kristina suznih očiju, vidno neispavana, izmučena.

Kristina je kao dijete u sličnim godinama kao danas njezina kćer, već prošla sličnu kalvariju, bijeg: Domovinski rat. Tada je pobjegla teti u Zagorje, u Mihovljan gdje je provela sedam mjeseci dok je Petrinja bombardirana. Onomad se uspjela vratiti u roditeljski dom i nastaviti sa školom, a sad nema pojma gdje će ni kako će nastaviti živjeti. Inače je potres zatekao na kolektivnom godišnjem odmoru u šivaonici; sad je otvorila bolovanje. Život i duševni mir su joj u rasulu, kao i stan kojeg je mukotrpno otplaćivala.

– Zgrada je zaključana, zabranjeno je čak i približavanje a kamoli ulazak u nju. Statičari kažu da će za sanaciju trebati najmanje tri godine; u ovom slučaju, “sanacija” znači rušenje i ponovna izgradnja. Nema tu pomoći…

Bez stana smo, ali kredit uredno dolazi na naplatu. Raspitivala sam se o moratoriju, ali to je u stvari najskuplja opcija, produžavanje agonije k tomu. Znate, razvela sam se 2017. godine, i tada sam podignula kredit za ovaj stan. Plaća mi je oko 3500 kuna u šivaonici, primam minimalnu alimentaciju od bivšeg supruga, ali stisnuli smo se i malo-pomalo nas troje: Nika, Martin i ja, sebi izgradili dom. Sad smo opet kod mojih u kući, priključili su nam se i moja sestra, šogor i njihovo dvoje djece. Jedina utjeha mi je što djeca relativno dobro ovo podnose, znate kako kažu “rana na mlado manje boli, brže zacjeljuje”. Ne znam kako će biti sad, kad počinje škola – brine se Kristina.

S njom pričamo u zabranjenoj zoni za pješake, riskiramo ispred zgrade koju bi mogao srušiti i najmanji naredni potres. Ono, baš do temelja. Preko puta stoji natpis na pročelju: “Domaća pečena piletina”. Središte je to grada kao izbrisanog grubim potezima gumice, sa ostacima koji podsjećaju da je bio lijepo dizajniran za život, pun ljudi, topline, sadržaja i sitnica koji su ga činili ugodnim, domaćim, srdačnim.

Kristina baci pogled na lođu u kojoj je do jučer sušila rublje, zaplače.

– Ne znam što ću, stvarno ne znam. Zbog djece moram skupiti snagu, nastaviti sa životom, izgraditi ga ponovo. Sačuvati zdravlje koliko uspijem. Ne želim otići živjeti u drugi grad, srce želi ostati ovdje, ipak je jedan dom – i to nije puka fraza. Prvih pet dana spavala sam na stolici u pecari (prostorija za pečenje, nap.a.) u kući mame i tate, djeca su bila privremeno u Rijeci kod rodbine bivšeg muža. Na jedan dan sam otišla kod prijateljice u Zagreb, došla je po mene jer nemam auto, dovela me k sebi da se malo uredim, operem kosu, ali jedva sam čekala doći nazad u Petrinju. Nisam jedina u nevolji, znam; ima i onih koji nemaju roditelje kao ja, koji se nemaju gdje skloniti. Brine me što Nika strahuje kad se tlo više ne trese, jer onda misli da će opet zatresti jako. Kad slabije drma, barem znamo na čemu smo. Strah i neizvjesnost, to je naš život do daljnjega – rezimira Kristina Vujić, hrabra majka iz Petrinje.

Barbara i Tihana

Apel za što skoriju obnovu osnovne i srednje glazbene škole Fran Lhotka u Sisku, urušene nakon fatalnog potresa s nedalekim epicentrom kod Petrinje, uputila je i jedna “mala žena”: Barbara Ivšić, flautistica. Devetogodišnja Barbara donijela je svoje nježno glazbalo pred školu u kojoj je provela skoro pola svog mladog života, te dirljivim muziciranjem skrenula pozornost javnosti na činjenicu da se u bivšoj sinagogi staroj oko 140 godina u kojoj djeluje škola ne samo da više ne može obrazovati i glazbeno oblikovati mališane poput nje, nego i da je potres ozbiljno uzdrmao same temelje glazbene kulturne scene Siska svojim udarom na školu.

Barbara pohađa treći razred glazbene, i četvrti razred osnovne škole. Njezin tata je profesor gitare, ali zaposlen na mjestu ravnatelja glazbene škole, a mama je profesorica solo-pjevanja i zapravo glasovita solistica na svjetskoj razini, Tihana Herceg-Ivšić. Nastupala je kao mezzosopranistica u Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoj Americi, Europi i rodnoj Hrvatskoj, od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Los Angeles opere, do poznate koncertne dvorane Carnegie Hall u New Yorku. Mama Tihana u životopisu bilježi suradnju sa vrhunskim hrvatskim glazbenicima i dirigentima, ali svjetskim umjetnicima poput Placida Dominga. K tomu je dobitnica brojnih priznanja i nagrada kao što je ono za sudjelovanje na pjevačkom natjecanju Metropolitan Opere, a u ranijim umjetničkim danima rado se prisjeti natjecanja mladih pjevača Hrvatske, te osvojene dvije Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu.

Danas ta Siščanka – napola i Dalmatinka! – djeluje kao vokalna pedagoginja, k tomu je i utemeljiteljica Udruge Siscia Vox Mundi za seminarski rad za vokalne umjetnike i organizaciju i promociju koncerata klasične glazbe.

No, Tihana je ponajprije ponosna majka jedanaestogodišnjeg sina koji svira saksofon, i darovite djevojčice Barbare koja je za školu i čitatelje Slobodne zasvirala preludij na flauti…

– Ja sam priželjkivala za nju violončelo, ali ona je jednom vidjela flautu i zaljubila se na prvi pogled u to glazbalo – veli mama Tihana dok ganuto gleda ozbiljnost svog djeteta dok svira ispred razrušene škole.

Prezime Herceg u osobnim podacima Barbarine mame potječe iz Runovića u Imotskoj krajini. Zato je cijela obitelj vezana uz Dalmaciju, a u Splitu imaju i stan pa je tako Dioklecijanov grad njihova redovita destinacija za ljetovanje. Vjeruju da će tako biti i ove godine, no prvu treba Sisku i njihovoj voljenoj glazbenoj školi zavidati rane…

– Imali smo sreće što se tiče kuće u kojoj živimo, manje je pogođena potresom, oštećenja su neznatna. No, jako smo vezani za glazbenu školu; pohađali smo je suprug i ja, u njoj smo se spletom okolnosti i vjenčali jer je te 2008. godine djelovala kao Matični ured, a sad oboje tu radimo i djeca nam u njoj pohađaju glazbenu nastavu. Ovaj prizor para oči – kazuje profesorica Herceg Ivšić.

Barbara se ne boji potresa, ali joj nedostaje dolazak u školu. Ima tu sreću da je na vrijeme prepoznala ljepotu i ljekovitost glazbe pa svakodnevno svira kući; mili zvuci flaute razliježu se svakodnevno iz njihova doma, kao da miluju i blaže rane od potresa. No, Barbara i njena obitelj imali su rijetku sreću da imaju još uvijek stabilan krov pod koji mogu i primiti rodbinu, što su i učinili.

– Do sad su nam u školi nedostajali neki instrumenti: harfe, orgulje, viola, udaraljke; za njima postoji interes i bilo bi dobro da nakon obnove zgrade i nastave popunimo ta područja – praktično razmišlja profesorica solo-pjevanja.

Barbara, pak, vjeruje da će do ljeta sve biti u redu; da će opet veslati na Kupi, a potom uživati na moru, na splitskoj plaži Bene koja joj je najdraža (pogotovo otkad je u moru jednom izronila kovanicu od pet kuna, povjerava). Tamo će se fino iskupati prije no što se vrati u obnovljeni Sisak i u svoju glazbenu školu.

– Jest ću i sladoled na rivi u Splitu – ozbiljno je najavila Barbara, mala flautistica koja će jednom iz svog Siska glazbom očarati cijeli svijet.

Marija

Volonterka Marija Klisura ima karakter u skladu s prezimenom; čvrsta je i snažna, Korčulanka koja živi u Zagrebu. U stvari, za sebe voli reći da “živi u ruksaku”, no, premda je nestalnog boravišta, zna gdje treba biti u pravom trenutku. Tako nije ni trenutka dvojila gdje će biti nakon što je elementatna nepogoda potresla Baniju, odmah se Marija prijavila za volontiranje.

Mlada Marija – samo joj je 29 godina – po formalnoj je profesiji arhitektica krajobraza, no toj visokoobrazovanoj djevojci nije nimalo ispod časti bilo raditi što joj se kaže, uključujući i poslove koji se smatraju “mokrima i nečistima”. Organizirala se s drugim dobrovoljcima/volonterima putem whatsapp-grupe i drugih društvenih mreža, u priču je uključena, Bogu hvala, i jedna vjerska zajednica. Dobri ljudi svih su boja, vjeroispovijesti ili su ateisti, no istodobno su svi anđeli koji pomažu, rade, tješe i blaže. Zna se da su svetije ruke koje pomažu od onih koje mole. Nekad je i samo lijepa riječ velika stvar, ima dana i trenutaka kad čovjeku doslovce čašica razgovora, malo utjehe treba da se spasi.

Mariju smo zatekli na minus pet kako ispred grijanog šatora na trgu u središtu Petrinje pere suđe skupa s kolegicom kojoj je bilo neugodno bilo što reći. Tako radi već danima, pere i čisti, pomaže dijeliti obroke po cijeli dan, a navečer prespava kod prijateljice u Zagrebu. Ne trpi joj posao jer je freelancerica i nema radno vrijeme, ali jednog dana se planira samozaposliti. Sad je, smatra, najpotrebnija tu gdje tlo još uvijek podrhtava, tako da nekad čuje kako zvecka posuđe koje je upravo oprala.

No, nema puno vremena za seizmološka zapažanja, ali ni ćakulanje s nama jer ima onih kojima je potrebniji razgovor i(li) čist tanjur kojega će napuniti hranom. Bravo, Marija, bravo za sve kao ti!

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close