KulturaSlobodna Dalmacija

Zašto se Balašević, ni nakon iznenadnog prekida polustoljetne vrhunske nadnacionalne karijere, nije uspio probiti u prve minute hrvatskih TV dnevnika?

Iznenadni odlazak Đorđa Balaševića, još i više nego zagonetne rupe u Mečenčanima koje se šire, otvorio je hrvatske društvene i medijske teme. Odlazak najpopularnijeg kantautora s ovih prostora u petak našao se u izboru glavnih vijesti hrvatskih komercijalnih televizija, ali da bi ga se dočekalo, moralo se doći na sam kraj 45-minutnih glavnih vijesti.

Prije autora pjesama “Samo da rata ne bude”, “Krivi smo mi”, “Živjeti slobodno” i još stotinjak slične kakvoće redao se Stožer, ministri koji su potrošni kao ručnici kojima Đole briše znoj u prvoj petini koncerta, kandidati za gradonačelnika u pretkampanji… A kad će te televizije kao glavnu vijest staviti iznenadnu smrt čovjeka koji je 45 godina neponovljivo ispisivao glazbenu, emocionalnu, intelektualnu i moralnu povijest niza generacija, pa i najmlađih novinara i novinarki tih televizija, kao i njihovih urednika?

Hoće li je staviti sutra ili preksutra? Nikad više neće imati vijest ranga Balaševića, a ministara neupamtljiva imena i značaja imat će, nažalost, svaki dan.

Stvarnost viđenijih nacionalnih komercijalnih televizija jest da takve vijesti dolaze na začelje. Sjetimo se samo Mustafe Nadarevića, Mire Furlan, Pere Kvrgića ili našeg Jakše Fiamenga. Odlasci neupitnih kulturnih veličina svedu se ponekad tek na trakicu koja teče ispod slike. To je taj vječni život umjetnika u Hrvatskoj. Tko im je kriv kad nisu komercijalni.

Polukomercijalni HTV stavio je Balaševića na kraj iza političkih i viroloških zvjezdica dana, ali iskazao se dokumentarcem i koncertom iz Pule 2001. na Drugom. No pitanje je zašto su taj koncert desetljećima držali u podrumu kao arhivsku malvasiju. Nameću se i pitanja zašto je “dubokoj estradi” trebalo 11 godina od 1990. do 2001. za Balaševićev koncert u Hrvatskoj, iako je imao časnu antiratnu prošlost.

OSVETA BANETOVSKIH POLITIČARA

Ali nije bio “naš”, brojila su mu se krvna zrnca, izmaštavao ratni put, rane su bile još svježije nego danas, konkurencija nacionalne i lokalne razine nije bila voljna primati internacionalnu… Tužna je tragika da su radnici zagrebačke “Čistoće” preko noći odvezli svijeće u Ilici za autora koji je sućutne stihove posvetio upravo trećoj smjeni, rudarima, i sitnim paorima.

Kao i za Miru Furlan, izvršni politički spektar desnog centra, od kojih nemalobrojni daju na Balaševićeva Baneta, štedio je na brzojavima sućuti. Koliko znamo, od komentara se suzdržao i Zoran Milanović, što je bolje za njega, Đoleta i nas, za paore, snaše i salaše. Đole očito nije bio dio set-liste Ministarstva vanjskih poslova, gdje se, možda i uz “hrvatskoga Balaševića” Miroslava Škoru, kalila današnja hrvatska politička elita. Koja nije imala ni Đ od Đoleta da se izravno suprotstavi diktatoru i ratu.

I kad sutra bude trebalo imati guliverovsku veličinu da se izdigne iznad uskog nacionalnog Liliputa, kao što su je imali Balašević, Furlan, Rade Šerbedžija, Dubravka Ugrešić i još neki, hoće li se naći netko takav? Srećom, vjerojatno hoće, kao što su se u potresima, požarima i humanitarnim akcijama ljudi samoorganizirali, kao što su sada i stavljali cvijeće i pjevali pjesme.

Neki od tih i takvih ljudi mogli bi nastaviti Balaševićev moralni put, najvećim dijelom zbog svog moralnog imperativa, dijelom zbog Đoletova primjera. A dobrim dijelom unatoč onima koji, Đoletovim riječima, “žive život miran, tih, stvari teku, a oni se drže izvan njih”. Ali barem smo od Balaševića trebali naučiti da nisu krivi neuki ili banetovski političari, niti komercijalne televizije, krivi smo mi koji ih gledamo.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close