DalmacijaSlobodna Dalmacija

‘Vjerujte, nije nam loše, zajedno smo. Jedina želja djeci je da buduća kuća bude sigurna‘

Marta, Šimun i Jakov još sutra navečer će, ako Bog da, spavati u “uradi sam” šatoru na livadi pokraj svoje kuće. U petak navečer plastični bi krov trebali zamijeniti limenim. Taman na vrijeme da drastičan pad temperature – meteorolozi prognoziraju i 15 ispod nule – dočekaju u “kući”. Mobilnoj, ali kući.

Imali su oni tu, malo poviše od šatora s više od deset madraca spojenih jedni uz druge, kontejner koji im je dovezla država. Tako misle jer je “u potpisu stajalo Vlada RH”. Bio je – prazan. Struju nisu mogli nikako spojiti, “stalno nam je iskakala”, kaže obitelj.

Prazna metalna kutija

– Hladno je, kako da se ugrijemo u praznom kontejneru? Samo je ‘kutija’, prazna metalna kutija. Na što da se grijemo? Grijalicu nismo mogli uključiti. Bio je električar, probao popraviti, ali čim se uključi grijalica, nešto iskoči… A vidite kako je tu toplo. Vratili smo ga – kaže nam majka malog trojca. Ona je Marina Šubić.

U nečemu što sliči velikom kotlu s dimnjakom, ubacuju cjepanice. Vatra je jaka.

Šubićima je, začudi čovjek ponekad i samoga sebe, njihov šator drag. Za spustiti se do njega s ulice treba paziti na korak. Tlo je grbavo, ispod snijega se neravnine ne vide, gdje nema snijega je blato, skliže se.

– Ne čini se vama tu dobro, ali, vjerujte, nije nama loše – žao je majci da ju žalimo.

Kako bilo, Šubićima je to puna dva tjedna, nakon potresa koji im je oštetio kuću toliko da ju moraju srušiti i graditi iznova, bio dom.

Toplo im je u njemu. Zajedno su.

I tu se ne boje potresa. Konstrukcija je od željezne mreže za armaturu koje su nabavili za izgradnju štale. I podupirači su željezni, također dijelovi buduće nastambe za životinje.

Na podu su debele grede.

Imaju u svom šatoru mjesta i za rođakinju sa suprugom i djetetom, a često tu prespavaju i starija djeca Prašnjakovih. Obitelj s 12 djece, čiji je otac prije nekoliko desetljeća govorio na televiziji o katastrofalnoj obnovi kuća na Baniji, što su mnoge obitelji danas platile beskućništvom, susjedi su od preko ceste.

Prvih nekoliko noći, dok se svi susjedi iz Strašnika nisu počeli polako snalaziti, u šatoru ih je spavalo 30. I prije su si međusobno bili pri ruci, ali ovo što su zajedno proživjeli u prvim satima nakon potresa, kaže nam Marina Šubić, jako ih je zbližilo.

Zato će i kamp-kućicu koju su im poslali dobri ljudi iz Poreča proslijediti dalje. Oni će pričekati da stigne obećana im mobilna kućica pa se preseliti. I ta bi, za sve njih zajedno, trebala doći iz Poreča. Najvažnije im je da su skupa. Naći će se mjesta i za čupavog mješanca Gabija.

Marta (11) ne zna jel’ bi se novoj kući, koju će graditi kad tlo prestane podrhtavati, veselila ili će joj faliti stara.

– Ne mogu zamisliti da više nikad neću ući u svoju kuću. Jako će mi faliti – pune su joj oči suza.

– Ali u novoj ću kući imati svoju sobu pa će biti dobro – blaženi dječji um.

Sobu je dosad dijelila s malim Šimunom (5). Jako voli crtati, ali ovih dana ne uzima blok u ruke.

– Ne želim uopće razmišljati o potresu, a ne crtati ga. Ne želim, zaista – ozbiljna je.

Kako je?

– Tužno. Zaista tužno. Jer znam da više nikad neću ući u istu kuću. I to mi je teško. Jako teško – ponavlja.

Iz kuće joj baš fali “samo jedan plišanac”.

– Pesek, dobila sam ga od bake kad sam se rodila.

Peti je razred i ne voli povijest, “previše je godina koje treba popamtiti”.

Što je ipak zapamtila?

– Da su nekoć ljudi koristili biljke da naprave boju. To mi je bilo vau – kaže Marta. Lijepo se izražava. Riječ “nekoć”, sama je izgovorila, nije novinarska intervencija.

I majka se nada da potres i cijela ova velika epizoda na njezine male neće ostaviti traga.

– Čini se da je njima ovo fora, kao da su na kampiranju. Uz pomoć dobrih ljudi dobili su igračke, svima hvala – drago je majci da nije strašno, a kako je moglo biti da nema dobrih ljudi. Moli nas nek’ napišemo još jednom da im od srca svi zahvaljuju.

Jedina želja u vezi s budućom obiteljskom kućom svima  je “da bude sigurna”.

Unatoč grijalici, i u kamp-kućicama ipak je hladno

Broj ljudi u potrebi na glinskom se terenu od potresa udeseterostručio, kažu nam to neslužbeno u Crvenom križu. Velik broj ljudi na terenu još uvijek nije adekvatno zbrinut. Miloš Lončar iz Majskih Poljana jedan je od onih koji su dobili prikolicu.

On će se u njoj snaći i po hladnoći, ali 87-godišnju majku Ljubicu je otpravio kod brata u Srbiju jer ovo nisu uvjeti za nekoga tako bolesnog. Vasilj Zinaja također spava u kampici, provukli su mu struju pa ima grijalicu, ali svejedno hladnoća nekako dođe do njega. – Nije ugodno, izdržat ću – kaže Vasilj.  

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close