Slobodna DalmacijaSport

Vječni Hajdukovac ‘gospar‘ Frano Jerković: Kako sam? Kako je i Hajduk. Svako putovanje u Split na utakmicu je poseban doživljaj

– Svako putovanje u Split na utakmicu Hajduka je doživljaj. Četiri i po’ ure je trebalo autom do Splita, a pjesma čitavim putem. Znao se, ha, gotovo vazda, taj put odužit jer fermaj amo, fermaj tamo. Danas se, otkad je autoput od Ploča, stigne do Splita brže, za tri ure, pa i brže, ali vazda kad je dobra ekipa, kad idemo na utakmicu, a nije nam preša, imamo vremena, onda idemo starim putem, Jadranskom magistralom. I opet, fermaj amo, fermaj tamo, kao u dobra stara vremena – priča Frano Jerković, 58-godišnji Dubrovčanin, Hajdukovac od glave i pete za Dubrovački vjesnik

Zbog jedne ljubavi, s kojom se rodimo, koja ne prestaje, život ti postane, i ne možeš bez nje… Može Hajduk i gubit, sve je to normalno, lopta je okrugla, ali stoji ona, koju svi ističu, nogomet je ipak nešto više. Ne samo rezultat, a u tome ‘nečem višem’ Hajduk nije nikad izgubio niti jednu ‘utakmicu’.

Ma, jesi li vidio ono neki dan u Splitu kad se slavilo 70 godina Torcide, pa i onu prekrasnu sliku s naših zidina, a imam veliku, baš veliku sliku one bakljade na zidinama 2011. kad se slavilo 100 godina Hajduka. Tko se još može pohvaliti s time osim našeg Hajduka?”

I tako priča Frano o ‘jednoj ljubavi’. Donio je jedan od zadnjih albuma sa sličicama splitskog kluba, te sastavio ‘mojih 11’ Hajduka svih vremena. Na vrhu stranice, i napada, u špici stavio je Franu Matošića, koji je odigrao 739 utakmica i 729 pogodaka.

– Jedino Ljubo Benčić ima više pogodaka nego nastupa, 353 utakmice, a 355 pogodaka” – iz topa će Frano.

Pun kufer uspomena je tek mali, baš mali dio onoga što je skupio, a veći je poslije pokazao u svom domu, u Kovačkoj. Sve je, nedaj Bože da se izgubi, ‘pohranio’ u glavi. I dok gledamo što to sve ima, on o svakom ‘komadiću’ povijesti priča priču. S 12 godina je Frano, rođen je 1962. godine, prvi put bio u Splitu na utakmici Hajduka, a to je bilo 31. ožujka 1974. godine. Hajduk je dobio Proletera s 2:1 u 24. kolu Prve savezne lige. Brane Oblak i Jurica Jerković su pogodili. Na vratima Rizah Mešković, pa onda Vilson Džoni, Vedran Rožić, Luka Peruzović, Dragan Holcer, Ivan Buljan, Mario Boljat, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, te dvojica strijelaca. Na klupi veliki Tomislav Ivić. Te sezone Hajduk prvak i osvajač kupa – nabraja Frano, te nastavlja svoju priču Dubrovačkom vjesniku.

– Otac Jakov je radio na Starom placu kad su se uređivale tribine. Obavljao je neke građevinske radove, te upoznao sve, i kad se otvorila prilika da ja s njim odem u Split na utakmicu, to se nije moglo propustiti. I tako sam ja, zahvaljujući tom tatinom poslu na stadionu Hajduka, dobio priliku pogledati već s 12 godina uživo ‘Bile’. Što se tiče ‘mojih 11’, možda sam mogao uvrstiti na bek Džonija, ali kako je on prvi prešao iz Hajduka u Dinamo, onda sam ostavio Ljuba Kokezu, koji je bio srčani borac na beku. I… ha, nisam imao duplu sliku od Boža Brokete, te njega nisam mogao zaljepiti” – sliježe sad ramenima Frano.

Ne govori, ali ako ikad nađe sliku Brokete, mogla bi ona ‘preko’ Kokeze. Jedna ‘kućica’ je ostala prazna, a ona čeka da se nađe sličica legendarnog Bajda, najboljeg igrača Hajduka svih vremena, koji je, vadi Frano iz rukava povijest, izjavio kako mu je najsretniji trenutak na starom igralištu, kod plinare, bila pobjeda 29. listopada 1950. godine protiv Crvene zvezde 2:1.

-To je utakmica uoči koje je osnovana Torcida, a Bajdo je pogodio u 74. minuti za 1:1. Crvenoj zvezdi je za naslov prvaka igrao i neodlučan rezultat, a Hajduku samo pobjeda, i onda pogodak našeg Boža Brokete, jedan od ukupno 70 koliko je postigao u 493 nastupa za Bile. Pogodio je u 87. minuti, Nažalost, nema snimke te utakmice. Beogradski mediji su nakon te utakmice pisali kako je Torcida svojim suviše bučnim navijanjem na utakmici pokušala da ulije strah i sucu zbog čega je ovaj u izvjesnoj mjeri bio popustljiv prema nekim grubostima igrača Hajduka. Ha, znate kako je to, tko gubi, ima pravo da se ljuti. Inače, to je bila prva titula prvaka Hajduka nakon Drugog svjetskog rata, a pamti se i po činjenici kako je Hajduk osvojio prvenstvo bez poraza, dobio deset utakmica, a preostalih osam odigrao neodlučeno. I kad sam prvi put s ocem došao na stari plac, slušao sam o toj utakmici, a meni je vazda drago slušat o njoj jer je odlučujući pogodak postigao naš Dubrovčanin.

Velikog Vladimira (Beara) Frano je uvrstio u ‘mojih 11’ svih vremena. Zatim desno već spomenuti Ljubomir Kokeza, koji bi mogao prepustiti mjesto Božu Broketi, a lijevo Vedran Rožić, pa zadnji vezni Ivan Gudelj. Halfovi su Dragan Holcer i Luka Peruzović, a Jurica Jerković i Blaž Slišković vezni. Na krilima Zlatko Vujović i Bernard Vukas, te već spomenuti vrh (stranice i napada), špica, Frane Matošić.

Dva puta je kao mali pogledao uživo utakmicu Hajduka kraj Plinare, a ‘milijun’ utakmica na Poljudu, koji je dom ‘Bilih’ od kraja 1979. godine.

-Torcida je na starom placu bila na istoku. Tad se govorilo: ‘Amerika ima Divlji zapad, a Split ima Divlji istok’. Na sjeveru su bili vojska, žena i djeca. Na Zapadu novinari, ‘mirniji’ navijači Hajduka, a kao što je i danas u Poljudu gdje je Torcida na sjeveru. Mi stariji Torcidaši smo se sa sjevera prebacili na istok. I od kad smo se prebacili tamo, vazda sam s fotoaparatom u ruci, te slikam sjever, utakmice…”

Tisuće i tisuće slika su u njegovom domu. Godinama ih je skupljao, godine bi trebale za sve to pregledat. Uvjerio se u to i naš fotoreporter Tonći Plazibat. Što izdvojiti, što slikati. Frano je izložio na kauč samo neke lopte s potpisima igrača Hajduka, dresove, koje je skupio, značke, privjeske, zastavice, maskote, šalove, sve, naravno, svog najdražeg kluba. I kad smo mislili kako je to sve, otvorio je ‘kantun’ ispod skala, a on prepun novina, knjiga, slika…

-Boli ovo što se događa u zadnje vrijeme. Nitko ne odgovara, svatko vuče na svoju stranu. I zato je naš Lukša Jakobušić u pravu kad je neki dan, kad je preuzeo mjesto predsjednika uprave Hajduka rekao: ‘Ako se ne ujedinimo’, nema sreće’. I u pravu je. Torcida bi ovako, Naš Hajduk ne bi tako, već ovako, nadzorni odbor koji je u Zagrebu bi pak nešto treće… Iako, teško je očekivati kako će se vratiti ona slavna vremena, kad je Hajduk značio u Europi jer u onoj bivšoj državi igrači nisu mogli ići vanka prije 28. godine, a sad junior razmišlja kako će se prodat, te odmah otići vanka. Ali, naravno, kad srce tuče za Hajduka, vazda se nadaš najboljem, te priželjkuješ opet da bude kako je bilo.”

Ne skriva Frano kako je razočaran zbog svih poraza u zadnje vrijeme.

-Kad Hajduk izgubi, mene kao navijača je sram izaći vanka, a danas igrač izgubi, i kao da nije bilo utakmice. Šeta po gradu, vidiš ga u điru i smije se, a mi tamo sjedimo, plačemo… Plakao sam, kao i svi, kad smo ispali od HSV-a 1980. godine, kad nismo ušli u polufinale Kupa prvaka. Ustvari, sva ta ispadanja iz Europe, a kad smo bili tako blizu, su bila bolna. Da, kakva igra protiv velikog HSV-a, i na kraju ne prođeš dalje. Boli taj poraz i danas, a u ožujku je bilo 40 godina od njega. Zatim ta sjajna atmosfera koja je bila na toj utakmici. Evo, i danas se naježim kad se sjetim te utakmice. Hajduk je tad bio pojam u Europi. Hajduk je imao momčad za osvojiti Europu. Bilo je tih trenutaka kad završi utakmica, a do zadnjeg trenutka smo bili u igri za prolaz dalje, falio nam je jedan pogodak za to, i onda sjedneš, ostaneš sjediti na tribini, zagledaš se u daljinu, a suza krene….

Bilo je i trenutaka kad smo znali pogoditi u zadnjim trenucima, te proći dalje. Evo, odmah mi pada na pamet utakmica sa Spartom u četvrtfinalu Kupa UEFA kad je Baka Slišković, na tribinama se natiskalo 50.000 gledatelja, pogodio u 119. minuti za prolaz u polufinale… 

Joj, da, a onda to polufinale protiv Tottenhama. Sami smo sebe pobijedili u tom polufinalu, pogotovo u prvoj utakmici u Splitu. I tad smo imali momčad za osvojiti europski trofej. Kakva je to momčad bila. Pa i ona tri godine poslije, kad je u njoj igrao Milan Petrović, a koja je bez poraza došla do uzvratne utakmice četvrtfinala Kupa UEFA…

Imao je Hajduk od jedan do jedanaest tih godina sve znalce, reprezentativce, a većina igrača iz Dalmacije. Dvojica, trojica sa strane, i to ekstra, ekstra igrači.

Pamti Frano i sretne dane.

– Hvala Bogu, bilo ih je, iako ne mogu ni danas vjerovat kako Hajduk nije bio 80-ih prvak, kako je osvojio samo tri kupa, a imao je momčad za osvojiti europski trofej. Dobro, tad je ona jugoslavenska liga bila jaka, baš jaka, ali Hajduk 80-ih je bio strašan, baš strašan…

Čuva ulaznice hajdukovih utakmica, i ne samo onih utakmica u Spliu. U bivšoj državi je znao pratit Hajduka kad bi igrao u Mostaru, Titogradu (Podgorici), Nikšiću, Beogradu, Zagrebu…, a išao je na europska gostovanja. Sjeća se kad je Torcida iz Konavala, Župe, Dubrovnika čarterom iz Čilipa putovala na ogled protiv Rome…

-Meni je Hajduk sve. Kad me pitaju, kako si?, a ja kažem: bio bi još bolji da je Hajduk bolji. Ma, svi bi živnuli, da je Hajduk bolji, a ovako nekad me Hajduk i ‘ubije’. Evo, neki dan izgubi od zadnje Istre u Puli. Ne smiješ se više živcirat, zbog zdravlja…

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close