AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Važi li i u Hrvatskoj ona da nakon pandemije ništa neće biti isto? Ako čitate Nacionalnu razvojnu strategiju, tako ispada. Ali, koliko je to realno?

Hrvatska u 2030. godini konkurentna je zemlja razvijenih potencijala i jednakih prilika za sve.

Kreativna zemlja inovativnoga gospodarstva i prepoznatljivog identiteta i kulture te sigurna i otporna zemlja kvalitetnih životnih uvjeta i očuvanih prirodnih resursa…

Ovo nije rečenica iz nekog srednjoškolskog sastava na temu “Kako zamišljam budućnost?”, nego citat iz Vladina “Nacrta Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine”.

U redu, razumijemo se, ionako je riječ o “još jednoj strategiji”, odnosno o formalnom dokumentu sročenom prije svega kako bi se udovoljilo Bruxellesu, odnosno da bi se u idućemu sedmogodišnjem financijskom razdoblju moglo povlačiti novac iz EU fondova.

Svi bismo željeli da bude tako, pa da do 2030. hrvatski izvoz uistinu skoči s 52 posto BDP-a na 80 posto, kao i da nam BDP prema paritetu kupovne moći naraste na 80 posto prosjeka EU-a (sada smo na 65 posto, pri dnu EU tablica)…

Kad bismo…

Još u radnim verzijama licitiralo se s različitim ciljevima koji dobro zvuče – da bi BDP po stanovniku, izražen paritetom kupovne moći, trebao dosegnuti 75 ili 80 posto prosjeka EU-a; da bismo trebali postati jedno od 40 najkonkurentnijih gospodarstava (lani smo bili na 63. mjestu prema Indeksu globalne konkurentnosti); da bismo po digitalizaciji društva i gospodarstva trebali s 20. mjesta uskočiti u top-10 EU članica…

No, nije ovo prva strategija čiji se ciljevi obično sudaraju s dinamikom (ne)provođenja reformi, odnosno realnošću. Sama strategija se ionako brzo zaboravi, a onda se napiše nova. U pravilu iz žanra “fantasy/SF”, najčešće bude “operirana” od detalja i realnosti. A ona je danas dramatično drukčija nego prije samo godinu dana.

S tim se valjda slažu čak i oni koji još tvrde da “koronavirus ne postoji”, ali ipak znaju da se ne živi od teorija urota.

Međunarodni monetarni fond je zato nedavno okupio ugledne svjetske stručnjake kako bi razglabali o toj novoj, pandemijskoj ekonomskoj stvarnosti. Čak se čulo da nam u neposrednoj budućnosti, osim reorganizacije tržišta rada, primjerice, treba i novi društveni ugovor.

Nedavno istraživanje McKinsey & Co. na uzorku od 2200 malih srednjih poduzeća u pet najvećih europskih zemalja kaže da više od polovine u 2021. očekuje bankrot…

No, jesmo li i mi u Hrvatskoj izvukli ikakve pouke iz neprilika i izazova koje nam donose pandemijske okolnosti? Ako još nismo, teško ćemo ikad uhvatiti bilo kakav priključak s razvijenim europskim ekonomijama, čija je prednost i prije pandemijske krize bila izrazita.

Istina, pritom nitko ne bi želio biti u koži – ministra financija. Njemu je u toj priči najgore. Zdravko Marić je donedavno uistinu imao razloga za zadovoljstvo jer se u svome trećem ministarskom mandatu mogao pohvaliti sređenim državnim financijama.

Krajem 2019. bili smo među EU članicama čije su financije bile u plusu, dakle, troškovi su bili manji od ostvarenog BDP-a. Smanjio je naslijeđeni javni dug od 85 posto iznosa BDP-a na 73,2 posto (iliti 293 milijarde kuna). Bili smo na najboljem putu poštovanja maastrichtskih kriterija za uvođenje eura (zemlja koja ulazi u zonu eura ne smije nadmašiti deficit od tri posto BDP-a)…

Vrijeme je idealno za…

A onda ga je, kao i sve nas, zapljusnuo tsunami pandemije. Koja je, kako i sam Marić zna kazati, ujedno i prigoda za provođenje nekih suštinskih reformi. Evo, recimo, u zdravstvu.

“Postojeći dugovi ne mogu se zanemariti, no treba napraviti preventivne i reformske iskorake u zdravstvenom sustavu. Moramo prevenirati situaciju kako zdravstveni sustav ne bi generirao 220 milijuna kuna za mjesec… Kad i izmirimo sve obveze prema veledrogerijama, ako ništa ne promijenimo, za godinu dana opet ćemo imati dug od 2,5 milijardi kuna”, rekao je Marić više puta posljednjih dana.

Dakle, očito je itekako svjestan naraslog problema neprovođenja reformi (ne samo u zdravstvu!) i višegodišnjega guranja takvih tema pod tepihe Banskih dvora. I to bi moglo biti nešto kao prvi poučak korona-ekonomije!

Znači li to da će premijer Andrej Plenković u drugome mandatu zagristi tu kiselu jabuku i uhvatiti se reformi koje su se uvijek odgađale, jer su na horizontu uvijek neki izbori (dogodine su tako na redu lokalni)? Nadamo se da hoće, jer bi sve drugo bilo kalkulantstvo i pretpostavljanje dnevnopolitičke pragme razvojnoj viziji bolje Hrvatske. Put na europski slijepi kolosijek.

Idemo zato dalje, na sljedeći mogući poučak. Iako svi, poput gladnih pačića, zazivaju pomoć države, vrijeme je da nauče i ponavljači – u ekonomiji nema besplatnog ručka. Iz Vlade se čuje kako će nas COVID-19 kriza stajati ukupno 28 i pol milijardi kuna, imajući na umu sva izdvajanja, pa i ona za dugove u zdravstvu. Još ako imate pad prihoda u proračunu… Otud i najnoviji, ovotjedni rebalans državnog proračuna.

Dobra je vijest u tom kontekstu da će se nove mjere pomoći gospodarstvu financirati iz europskih fondova, ali o tome više nešto kasnije.

Lijepe prognoze, ali…

U najboljem slučaju, ove se godine očekuje deficit od oko osam posto BDP-a (to još zvuči dobro nakon prvih procjena zbog povijesno najveće stope pada BDP-a od 15 posto u drugom tromjesečju obilježenom “lockdownom”), ili negdje 30 milijardi kuna.

Uzgred rečeno, guverner HNB-a Boris Vujčić dogodine optimistično očekuje rast hrvatskoga gospodarstva od preko pet posto, dok razinu povratka na BDP iz 2019., čak i nešto veću, očekuje tek 2022. godine…

Iako su ovakve okolnosti zapravo kao stvorene za agilniji angažman neke suvisle lijeve stranke (lijevih imamo, suvislih nešto manje…), iz oporbe čujemo uglavnom mlake reakcije, više politikantske nego argumentirane kritike ili, ne daj bože, neku razrađenu alternativu…

U početku krize napuhavana priča o ekonomskoj samodostatnosti – pokazala se iluzornom čak i u okvirima “male” ekonomije jer poticanje potrošnje građana u ovakvim okolnostima ne može biti čvrst temelj osjetnijeg rasta BDP-a. Isto kao što bez izvozne dimenzije nema ni rasta gospodarstva u perspektivi.

A ako nešto izvozite, onda je valjda logično da i uvozite, tj. i vi kupujete nečiji izvoz. Kad smo ulazili u EU, govorili smo s osmijehom na licu o potencijalu prodora na tržište s više od 500 milijuna potrošača. Koliko smo toga stvarno iskoristili?

Kad smo već kod ideje samodostatnosti, ona kod nas pada već na prvom testu – poljoprivredi, proizvodnji hrane.

Ako se nešto nije isplatilo proizvoditi prije pandemijske krize, teško da će u hrvatskim uvjetima i s toliko otvorenih pitanja u poljoprivredi postati lukrativnim poslom nakon nje. To je pokazala već i uspostava normalnih tokova opskrbe nakon izlaska iz “lockdowna” i prisilnog okretanja malim proizvođačima.

A podsjetimo, samo u 2019. uvezli smo 2,7 milijardi kuna prehrambenih proizvoda više nego u 2018. godini!

Ako dosad niste shvatili, sad ste morali. Ne može stabilnost bilo koje ozbiljne ekonomije počivati na udjelu u BDP-u koji donosi turizam, ma koliki on bio. Upravo zbog njegove osjetljivosti na izvanjske ugroze. Godinama smo lamentirali što će biti “ako pukne neka bomba”, aludirajući na terorističku opasnost, kad tamo – poharala nas viroza. I to kako!

Reindustrijalizacija, jasno, vodeći računa o ekološkim standardima i imperativima današnjice, zato se nameće kao nužnost bilo kakvog planiranja budućnosti kad je riječ o strukturi nacionalne ekonomije.

Iako megalomanska ideja o državnoj veledrogeriji – a čuli smo je i iz usta ministra Vilija Beroša, u kojeg kao da je na trenutak “ušla” Katarina Peović – ima jedino razumno “opravdanje” u djetinjastoj želji da se može posezati u njezine resurse neograničeno i bez obveze redovitog podmirenja duga (što je onda idući korak ovakvog “promišljanja”; tiskanje novca?!), ova kriza nas je podsjetila da država ne treba privatizirati baš sve važne djelatnosti, institucije i industrije.

Komunjarska Njemačka

Uostalom, nešto na tu temu možemo naučiti i od, primjerice, Francuske i Njemačke, u čiju sistemsku privrženost tržišnoj ekonomiji ipak nemamo razloga sumnjati. A nitko ih zbog toga ne proziva “socijalistima” ili “komunistima”. Sudbina nesretnog Imunološkog zavoda se i ovaj put nameće kao asocijacija na temu državnih intervencija u ekonomiju…

Idemo dalje: euroskeptici i otvoreni zagovornici antieuropskih politika (među njima i oni na plaći Europskog parlamenta) u početku krize, zbog spore reakcije Bruxellesa, imali su “goriva” za svoje populističke teze u stilu: “Eto vidite, Europa nema odgovora na krizu, raspada se, nitko nikome ne pomaže, političke elite su odnarođene”… No, vrijeme ih je ipak demantiralo.

U našem konkretnom slučaju, uz instrumente oporavka koji je predložila Europska komisija i novi višegodišnji financijski okvir, u razdoblju od 2021. do 2027. Hrvatska će na raspolaganju imati dvostruko više sredstava nego u prethodnom europskom proračunskom razdoblju.

Hrvatskoj će za razvojne, strateške i reformske projekte biti na dispoziciji ukupno 23,2 milijarde eura, ili 173,7 milijardi kuna.

Tu su i milijuni eura koji će stići iz Fonda solidarnosti na ime šteta u zagrebačkom potresu…

Dakle, ako se bavite brojevima, a ne politikantstvom, jasne su koristi europske integriranosti u okolnostima velike krize, čak i ako znamo da Hrvatska treba izdvojiti 703 milijuna kuna doprinosa za proračun EU-a.

Naposljetku, i ptice na grani i brucoši ekonomije znaju da bismo lakše podnijeli ovu krizu da smo već u eurozoni (čemu se protive populisti, baš kao i krajnja desnica i ljevica) jer bismo u tom slučaju imali potporu Europske središnje banke i Europskog stabilizacijskog mehanizma.

Tu je važno napomenuti sljedeće: Hrvatska treba “do sutra” dodatno podignuti razinu uspješnosti u povlačenju EU novca inače će sve ostati lijepa, ali propuštena gol-šansa.

Također, kako je preporučilo i saborsko Povjerenstvo za fiskalnu politiku, europska sredstva treba usmjeravati u ekonomski održive projekte koji će uistinu pridonijeti budućem ekonomskom rastu, ali i da treba imati na umu kako bi usmjeravanje tih sredstava isključivo na projekte javnog sektora moglo imati negativne posljedice jer “lako može dovesti do daljnjeg povećanja veličine i utjecaja javnog sektora na ekonomiju, uz istiskivanje privatnoga”.

Nije pomoć zauvijek

Dosadašnje potpore gospodarstvu, odnosno pomoć za očuvanje radnih mjesta, znak su promišljanja problema i njegovih mogućih štetnih posljedica za širu ekonomsku sliku u slučaju masovnih otkaza, no ujedno i podsjetnik da takva pomoć neće moći biti – neograničena. Čak i ako znamo da će u idućoj rundi većina sredstava dolaziti iz EU izvora.

Nadalje, i ova je kriza upozorila koliko je krhka ekonomija koja nije atraktivna stranim ulagačima. Za razumijevanje šire slike, nije loše imati na umu i kako su izravna inozemna ulaganja u svijetu u prvoj polovini godine pala 49 posto u odnosu na isto razdoblje lani, a protupandemijske mjere i strah od recesije najteže su pogodili Europu, pokazalo je najnovije izvješće Ujedinjenih naroda.

Ono što bi nas tu trebalo zanimati jest – kako da bogomdana Hrvatska uistinu postane i zanimljiva ulagačima. Dakle, ključno je pitanje jesmo li voljni napokon otkloniti sve birokratske i druge barijere zbog kojih je ovdašnja ulagačka klima opisana onom neslavnom kraticom ABC (“Anything but Croatia!”).

Zbog zagušenosti medijima korona-vijestima, ispod radara je široj javnosti prošla vijest o ulaganju u istarski Višnjan, gdje švicarska tvrtka “Frilite SA” ove godine planira investirati 50 milijuna kuna u izgradnju svoje nove tvornice.

Švicarci se bave proizvodnjom i preradom minerala, mikrosfera – perlita, na bazi vulkanskih stijena, koji se koriste u građevinskoj industriji za ekološku gradnju i energetsku učinkovitost u građevini. Iduće bi godine u pogon trebala biti puštena prva od ukupno četiri očekivane proizvodne linije…

Naravno, ni to nije moglo bez lokalnih sukoba – pa su se tako zbog te investicije zakačili nezavisni načelnik Angelo Mattich i tamo oporbeni IDS-a. IDS-ovci se protive bilo kakvom industrijskom postrojenju jer bi ono, tvrde, moglo ugroziti turističku i poljoprivrednu perspektivu tog dijela Istre… Srećom, Švicarci nisu odustali. Za sada.

I zato, kad netko kaže da nakon ove pandemije “više ništa neće biti kao prije”, to je zapravo prokleto točno. Ali nešto se i nas pita, jer “više ništa neće biti isto” i u onoj mjeri u kojoj smo sami spremni izvući pouke iz krize koju živimo.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close