KulturaSlobodna Dalmacija

UNDINE Mala sirena iz Berlina

Proglašenje nominacija Europske filmske akademije došlo je kao odlična reklama za hrvatsku premijeru i kinodistribuciju novog filma jednog od najisturenijih režisera moderne njemačke kiematografije Christiana Petzolda. Nominiran za europskog Oscara u kategoriji najboljeg filma i glavne glumice Paule Beer, “Undine” ima premijeru na “online” ZFF-u ovog četvrtka, nakon čega ostaje u redovnoj distribuciji u nezavisnim kinima.

Dvije EU Oscar nominacije fino su se nadovezale na nagrade s ovogodišnjeg Berlinalea – FIPRESCI za Petzolda i Srebrni medvjed za Beer. “Undine” ima festivalsko-strukovni pedigre, kao i većina Petzoldovih filmova s Ninom Hoss u glavnoj ulozi, od “Wolfsburga”, preko “Yelle”, do “Barbare” i “Phoenixa”, ali i “Transita” u kojem je, čini se, našao njezinu dostojnu nasljednicu i novu muzu u Beer.

FILM: Undine; fantastična romantična drama; Njemačka, 2020. REŽIJA: Christian Petzold ULOGE: Paula Beer, Fraz Rogowski OCJENA: ***

Nijemac uživa veliki ugled, ali je jedan od onih (festivalskih) filmaša koje je lakše “cijeniti” i držati na distanciji nego “voljeti” zbog njegove nerijetko studene, pomalo distancirano režije intrigantnih drama.

Toga je, izgleda, i sam svjestan pa je romantičnu melodramsku fantaziju “Undine” pokušao načiniti svojim najdostupnijim i najtoplijim ostvarenjem u emotivnom i inom smislu.

Ovog filmaša poslovično zanimaju priče o prokletim ljubav(nic)ima smještenima unutar eksplicitno ili implicitno naznačenog turbulentnog povijesnog/društveno-političkog konteksta (obično nedugo nakon Drugog svjetskog rata ili prije pada Berlinskog zida), a njegovi likovi znaju tragati za vlastitim ili nacionalnim identitetom (“Phoenix”) na razmeđi prošlosti i sadašnjosti (“Tranzit”).

Tom analogijom nije čudno da su Petzoldu zapele za uho stare priče iz europske tradicije o mitološkom vodenom biću, tj. morskoj vili i nimfi Undine koja je poslužila kao inspiracija za “Malu sirenu” Hansa Christiana Andersena i njome inspirirane filmove, pa i “Ondine” Neila Jordana.

Vodena Undine postaje ljudsko biće kad/ako se zaljubi u muškarca, ali je prokleta na povratak u vodu ili smrt ako je on prevari. Mit o Undine sadrži sve što Petzolda tangira, poput tragične ljubavi, potrage za identitetom (nimfa ili ljudsko biće) i suodnosa prošlosti i sadašnjosti (drevna mitologija, moderni Berlin).

U prvoj sceni suvremenu Undine (Beer), povjesničarku zaposlenu u berlinskom muzeju, ostavlja dečko Johannes (Jacob Matschenz), na što ga ona upozorava da će ga morati ubiti ako je napusti, ali on ignorira njezino ime i legendu koja se za njega vezuje te je svejedno napušta.

Zov vode Undine čuje vrlo brzo, iz velikog akvarija u restoranu, odake je zove figurica ronioca. Tu će ona upoznati ronioca u prirodnoj veličini i od krvi i mesa, simpatičnog Christopha (Franz Rogowski, njemački Joaquin Phoenix u još jednoj suradnji s Petzoldom nakon “Transita”).

Spletom nespretnih okolnosti, akvarij će eksplodirati kao u prvoj “Nemogućoj misiji”, a Undine i Christoph završiti na podu, mokri od vode, s točkicama krvi na odjeći od krhotina stakla i ribicama koje klepetaju na suhom, simbolizirajući našu vodenu protagonisticu izvan prirodnog elementa i njezin neumitan povratak u vodu.

I eto početka ljubavne priče između nimfe i ronioca zaposlena na jezeru, gdje pliva golemi, moguće magični som Gunther. Njihov prvi zajednički zaron je lijepo režiran, a završava tako da Christoph daje Undine umjetno disanje u ritmu “Staying Alive” Bee Geesa. Trenutak kakav bi se mogao naći u nekoj romantičnoj komediji ili filmu kakav je bio “Splash” s Tomom Hanksom i Daryl Hannah.

Beer i Rogowski imaju kemiju i mogli bi iznijeti njemačku inačicu “Morske sirene u New Yorku”. No, Petzold se ne zadovljava samo time, već inzistira da se opet art-dramski dotakne povijesti Berlina i razvoja grada koji se “uzdigao iz močvare”, njegove rekonstrukcije nakon Drugog svjetskog rata itd.

Pritom ne uspijeva ili ne želi postići da mu prelasci kamere preko maketa Berlina izazovu približnu magiju i čuđenje kao npr. slične scene s postavom New Yorka u “Muzeju čudesa” Todda Haynesa. Petzold je prvi put zašao na teren fantazije, ali “Undine” je i dalje ponajprije “petzoldovski” film.

Nina Hoss kao najveći uzor

Dvadesetpetogodišnju Paulu Beer prvi put smo zapazili u “Frantzu” Francoisa Ozona, a nedavno smo je gledali i u “Djelu bez autora”. Paula ističe Ninu Hoss kao najveći uzor među glumicama.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close