Slobodna DalmacijaSplit

Umro je Vicko Damjanović (68), borac za radnička prava iz DES-a, poštenjačina kakve više nema. Nisu mu dali da gleda svog Hajduka…

Ne daju mi da gledam moga Hajduka, rasplakao se tako prije godinu dana Vicko Damjanović, stanar staračkoga doma u Splitu, u emotivnoj ispovijesti našoj kolegici Mileni Budimir. Kako HRT više ne prenosi Hajdukove utakmice, već Arena sport, kanal koji nije u javnoj mreži i na koji se moraš pretplatiti, Vicko je u dogovoru sa sustanarima želio od svoje mirovine uredno odvajati kako bi mogao gledati utakmice voljenoga kluba. I sve je bilo uzalud, nije od uprave doma dobio pravo da gleda Hajduka. Vicko je neispunjene želje umro u splitskoj bolnici, imao je 68 godina, u četvrtak mu je posljednji ispraćaj u rodnom Škripu na Braču.

A tko je uopće taj Vicko Damjanović? Dugogodišnji sindikalni povjerenik splitskog DES-a, ustanove za zapošljavanje invalida, dobitnik zahvalnice Grada Splita, borac za radnička prava i poštenjačina kakve više nema. Čovjek pretužne životne priče kojega je osobna drama učinila jačim i koji je isijavao – optimizam. Samo trenutak kasnije nakon što vam suza poželi skrivećki kliznuti niz obraz, vidjevši ga onako malena i krhka, oraspoložite se pogledavši ga dok bi se nasmijao i izvalio neku šalu. Na tom licu mogli ste pročitati – radost; čovjek sam s invaliditetom, teško mi je, mučim se svaki dan poput Isusa na križu, ali ne predajem se, sutra je novi dan i za njega se vrijedi boriti.

I kada su DES potresali štrajkovi, jedan od težih novinarskih zadataka bio je odlazak u ustanovu, gdje ste morali biti rame za plakanje ogorčenim ljudima. Okružili bi vas i svaki bi iznosio svoju priču, jednu potresniju od druge. I niste znali tko je u tom tegobnom trenutku jadniji, oni koji se bore s vjetrenjačama ili vi koji morate napisati spasonosni tekst. A onda bih se povukao s Vickom u njegov ured da u miru uzmem izjavu sindikalnog povjerenika.

– Dobro, je li ti uzimaš izjavu od nje ili od mene? Ovde me gledaj – šeretski me zapitao i ukorio dok mi je pogled na nekoliko trenutaka, aj dobro, na nekoliko minuta, odlutao na Playboyevu miss april ili miss august, svejedno, na zidu iza njega.

A prije ravno 15 godina i mi iz Slobodne Dalmacije, ja i kolega fotoreporter Ante Čizmić, pomogli smo Vicku Damjanoviću u “noćnom desantu na Brač” da se kao osoba s invaliditetom izbori za svoju pravicu. Vicko je svakoga dana na posao u splitskom DES-u dolazio iz Škripa na Braču i vraćao se nazad, koristivši – tri prijevozna sredstva (!), jer mu Jadrolinija nije dala povlasticu da se s vozilom ukrcava na trajekt. U Škripu bi ustajao u pet ujutro, spremio se, obrijao i doručkovao jedan jogurt, ulazio u starog zelenog fiću, pazeći da ga bura ne odnese dok ulazi u automobil i vozio se do trajektnog pristaništa u Supetru. Iskrcao bi se iz fiće, ušao kao pješak na trajekt iz kojega bi se iskrcao u splitskoj trajektnoj luci, gdje bi ga čekao drugi automobil – renault 4. S “četvorkom” bi se odvezao u DES, odradio svoju smjenu i – cijeli postupak ponovio u suprotnom smjeru.

I tko sretniji od nas nakon što mu je Jadrolinija konačno odobrila povlasticu.

– Ajde, dođi, napravit ćemo veliku feštu – zvao me Vicko.

– Neka, hvala, nemoj Vicko, najvažnije da ti možeš putovat ko čovik. Nemoj trošit na feštu – odbio sam ga i rastužio.

I on je rastužio mene kada me pogledao s osmrtnice u “Slobodnoj”.

– Je’l ti gledaš mene?

Adio, dobri Vicko, i neka ti barem gore instaliraju Arena sport, da možeš u miru gledati svog Hajduka. Nema veze što je na petom mjestu, tebi je uvijek prvi i jedini.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close