KulturaSlobodna Dalmacija

Ukazanje Davida Lyncha u Radunici

Libri objavljeni na izmaku godine prekasno stižu na radne stolove, odnosno noćne ormariće recenzenata da bi ih oni uzeli u obzir kad pokušavaju saldirati jednu književnu sezonu pa izabrati ponajbolje naslove. To je, naravno, šteta, jer ponekad, zapravo počesto, neka vrijedna, nesvakidašnja djela ostanu ispod radara, dok neka druga, kudikamo slabija, dobivaju počast kakvu ne zaslužuju.

S druge strane, nikad nije kasno posuti se pepelom po tjemenu, što moja neznatnost rado čini, želeći vam predstaviti “Noć na zemlji” Dorte Jagić, knjigu kojoj je samo nesretni tajming (objavljena je sredinom prosinca) presudio da ne ponese laskavu titulu jednog od vrhunaca naše prošlogodišnje produkcije. Već na drugoj stranici ovih nokturalnih zapisa čitatelju usred mrklog mraka sviće, naime, postaje jasno kako se radi o izazovnom, zavodljivom, sasvim osebujnom štivu. Naratorica, zapravo razvodnica kroz svijet noći, odmah nam stavlja do znanja kako jednini valja pretpostaviti množinu, jer postoje barem dva takva svijeta, onaj posredovan knjigama, filmovima, slikarstvom i glazbom, te onaj iz našega neposrednog iskustva. Pa kaže: “Zamislimo da vozim maslinastozeleni taksi koji kreće ispred kockarnice blizu okretišta u Dubravi. Iza sjeda plavuša s Hopperova platna, zasigurno jedna od vještakinja za velegradsku noć. Kaže mi: ‘Please, hotel Esplanada.’ Kako bih je oraspoložila, jer je prokockala novac na ruletu, govorim joj: ‘Ako smijem primijetiti, vi ste old school noć. Danas kad kažeš noć, ta je riječ NOĆ stvarnosna igla, bode do kosti. Ovdje će se na iscufanim terasama deformirati u pijano drečanje Thompsonovih himni, ili će pred kvartovskim kafićem odzvoniti kao tup udar oboda zakrvavljene šilterice OBEY o pločnik.'”

Od čega je, međutim, sastavljena “Noć na zemlji” Dorte Jagić? Bolje pitajte od čega nije. Jer, ima tu i fragmenata dnevnika (noćnika?), i memoarskih dionica, i esejističkih pasaža, i putopisnih bilješki, i kratkih priča, i poetskih krokija… Konačno, u vremenu kad se i rahle zbirke rinfuznih tekstova preuzetno tituliraju kao romani, ova bi se knjiga komotno, s puno valjanih razloga, mogla tako predstaviti.

JAVA, VRSTA ROPSTVA

“Mnogi su spavači pali u krevete nokautirani od umora, nemoćni u tvrdom položaju samoće, kao izvrnuti kukci. Ti vrijedni ljudi što su skinuli radnu uniformu ‘Konzuma’, ‘Francka’ ili ‘Plive’ odmaraju se u snovima, tom rijetkom odušku prigradske svakodnevice. Njima je tih osam noćnih sati jedino pravo sklonište od jave. Da, java je jedna od riječi za stvarnost, a stvarnost je, ruku na srce, ipak vrsta ropstva. Za razliku od snova, java znači prilično uvjetovano kretanje i djelovanje, i odviše tragi-logično razmišljanje”, piše na jednom mjestu Dorta Jagić koja, međutim, niti želi uteći od surove jave, niti želi prorajtati noći, niti se kani odricati sna, nego sve te proturječne težnje prepliće u tekstove koji slobodno bordižaju na širokome prostoru između oniričkog i stvarnog. Toliko slobodno da ti se mora učiniti kako je savršeno normalno zamisliti autoricu kako u gluhe noćne sate usred Radunice (živopisne ulice u jednom od splitskih povijesnih predgrađa) zadnju cigaretu daje Davidu Lynchu koji bi do Mullholand Drivea preko Solina, ili kako na putu prema Bačvicama sreće Hansa Magnusa Enzesbergera koji se zanima za njezinu knjigu o noći, na kojoj upravo radi.

“Muher Dorta, zašto u hrvatskoj književnosti nema više fantastike? Odrekli ste se čuda, labirinata i zrcala. Za šaku stvarnosti”, veli autorici slijepi borgesoliki stranac na kojega je slučajno nabasala. A ona mu odgovara cijelom knjigom koja tuče kontru prevladavajućim trendovima i književnom ukusu vremena, utječući se demodiranoj fantastici kao jedinom prostoru apsolutne slobode, u kojemu se pisac nikome i ničemu ne treba pokoravati.

Gluhi sati vrijeme su kad se ulice pretvaraju u napuštene kulise. Ono što je običnome svijetu puki epilog dana, jer “noć sve te umorne ljude pogasi kao opušak”, autorici je prilika za novi početak, nesputan bilo kakvim ograničenjima. Noć je njoj neka vrsta portala kroz koji se može smjelo zakoračiti u fantastični svijet većini zatajenih, a beskrajnih mogućnosti.

Osim što je putovnica za neki alternativni svijet, zemlju i ljude do kojih se drukčije ne može doprijeti, “Noć na zemlji” je i dojmljivi libar o samoći koja se, naravno, stalno sudara s drugim samoćama. “Grijati se na prolaznicima, to je vatra samca”, piše Jagićeva, a potpisnik ovih redaka radosno dijeli s vama.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close