KulturaSlobodna Dalmacija

U rov ušli kao mladići, a izišli kao starci – partizani i ustaše na španjolski način

Za sve koji misle da je samo Hrvatska ta koju beskrajno iscrpljuju podjele na partizane i ustaše, španjolski film “Beskrajni rov” može biti poučan.

Pipci građanskog rata u Španjolskoj desetljećima poslije guše generacije koje nemaju veze s onim u što su se upetljali njihovi očevi i/ili djedovi, ma u kojem rovu čučali.

Španjolski film “La trinchera infinita” snimljen je 2019. a režirali su ga Jon Garaño, Aitor Arregi i Jose Mari Goenaga.

Ovdje je riječ o tisućama ljudi koji su se više od 30 godina krili od fašističkog režima Francisca Franca; čamili po podrumima, i živjeli poput krtica.

Republikanske “krtice” ovdje su mladenci Higinio i Rosa. Higinio je vatreni ljevičar koji se 1936. sakrije u rupu ispod njihove kuće. Ljubav mladog para veća je od prijetnji, ali je zato vrijeme faktor koji ih uništava fizički i psihički.

Higinio se zavlači u rupu kao mladić, a iz nje izlazi kao drhtavi starac.

1969. u Španjolskoj je proglašena opća amnestija, što je bio poziv “krticama” da slobodno iziđu na svjetlo dana. No, to neki nisu učinili sve do Francove smrti 1975., pa ispada da su u dobrovoljnom kućnom pritvoru proveli gotovo 40 godina.

Najdomljiviji dio filma je trenutak kad Higinio (Antonio de la Torre Martín) shvati da će, premda je 2. svjetski rat u Europi okončan uz pobjedu njegovih, fašist Franco i dalje vladati Španjolskom kao i prije. Svijet je započeo i “hladni rat”, a u sukobu između kapitalističkog i komunističkog bloka, general Franco, kao neutralni promatrač tih zbivanja, nikoga nije zanimao; pa je njegova diktatura, od strane velikih sila iz antifašističke koalicije, osuđivana više deklarativno nego stvarno.

Kovid kao Franco

Možete pomisliti kako je film koji se može pogledati na Netflixu (“The Endless Trench”) ispričan “crno-bijelo” iz rakursa antifašističke Španjolske, ali jasno se daje do znanja da ni republikanci nisu birali metode obračuna, ne prezajući od uništavanja crkava i ubijanja svećenika.

Obračun falangista i republikanaca bio je nemilosrdan i zašao je u svaku španjolsku obitelj. Brat bratu i susjed susjedu preko noći postali su smrtni neprijatelji. A i egzekutori, jer Španjolci su tada jasno odabrali strane, uskočili u rovove i pucali jedni u druge. Baš kao i ovdje; nekad mecima, danas – verbalno.

Ni različite žrtve Francove diktature nisu nužno imale razumijevanja jedne za druge, kao što svjedoči scena kad se u Higinijevom podrumu počnu sastajati dva homoseksualca.

Ljubavnici, progonjeni od konzervativaca koji podržavaju Francov režim, ne nailaze na odobravanje politički naprednog Higinija, kojem je njihov seksualni odnos ipak “previše”, pa ih zamoli da se “skrivaju negdje drugdje”.

U doba pandemije, kad smo svi osjetili što to zapravo znači da je čovjek socijalno biće i da teško možemo (pre)živjeti bez drugih, finale ovog iznimnog filma govori o posljedicama koje će na mentalno zdravlje ostaviti i korona-kriza.

Higinija i suborce je u krtičnjake stjerao general Franco, a nas COVID-19.

Republikanci su se nadali da će fašizam na Pirenejskom poluotoku brzo izdahnuti, a mi da ćemo u samoizolaciji provesti tek koji mjesec, a evo punimo godinu.

Jesmo li i mi stjerani u beskrajni rov?

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close