KolumneSlobodna Dalmacija

TWO POPES Imamo pape!

Poziv novoizabranog pape Franje (Jonathan Pryce) upućen zrakoplovnoj kompaniji u vezi rezervacije leta prvo je što čujemo i djelimično vidimo u drami “Two Popes”, trećem uzastopnom Netlixovom filmu u lovu na Zlatne globuse i Oscare nakon “Irishmana” i “Marriage Story”.

Beznadno Jorge Bergoglio pokušava rezervirati aviokartu preko telefona: kad se predstavi tko je i kaže adresu (Vatikan), ženski glas s druge strane je uvjeren da je posrijedi zezacija, tzv. poziv s podvalom, “prank call”. “Very funny”, pomalo uvrijeđeno će ženski glas i poklopi slušalicu papi.

Brazilski redatelj Fernando Meirelles naštimava lakonotan, ležeran ton, ali i ocrtava karakterizaciju Bergoglija/pape Franje kao skromnog čovjeka (iz) naroda već u uvodu filma, njegovog najboljeg nakon “Božjeg grada” i “Brižnog vrtlara”. Naime, “Two Popes” jest drama, ali ne i teška drama, drametina.

Iako, mogao je to biti. Meirellesov film vraća gledatelja u 2012./2013., nedugo prije nego što je slobodoumniji Franjo naslijedio papinstvo od konzervativnijeg pape Benedikta XVI. alias Nijemca Josepha Ratzingera (Anthony Hopkins).

Bergoglio dolazi kod Benedikta kako bi mu ovaj potpisao papire za umirovljenje, međutim papa to odbija napraviti jer bi njegov odlazak iz Crkve u teškim vremenima odaslao krivu poruku. Na kraju se, kao što znamo, Benedikt samoinicijativno odrekao službe Rimskog biskupa, a Bergoglio izabran postao njegov nasljednik – još uvijek aktualni papa Franjo.

Nešto slično nije se dogodilo gotovo 600 godina (1415., Grgur XII), jer svaki papa je umro obavljajući svoju funkciju, uključujući najomiljenijeg Ivana Pavla II. kojeg je Benedikt naslijedio. S druge strane, Franjo je prvi papa izvan Europe nakon osmostoljetnog Sirijca Grgura III., te prvi uopće izvaneuropski (iz Južne Amerike, Argentine).

No, da se vratimo “teškim vremenima” – ona se tiču ondašnjeg pedofilskog skandala koji je potresao Crkvu, tj. seksualnog zlostavljanja djece unutar nje i kako (ni)je Benedikt pristupio tome. Film se ne petlja previše u delikatnu stvar, dapače kad Benedict krene Bergogliju “ispovjednički” kazati nešto konkretnije, možda i kontroverznije, naizgled baš na tu temu, Meirelles stavlja dijalog na “mute” da do gledateljevih ušiju ne dopre nijedna riječ.

Dakle, tko od “Two Popes” očekuje nekakvu subverziju, kao što je na svoj način subverzivan bio Meirellesov briljantni “City Of God”, neće je dočekati. Barem ne u onom doslovnijem smislu. Jer, između glumačko-redateljskih redaka je razmjerno subverzivno što je upravo Hopkins od svih glumaca angažiran za ulogu Benedicta.

Hopkins nije samo legendarni Hannibal “Kanibal” Lecter, nego i tumač nekonvencionalna svećenika koji je upoznao mladog popa s tamnom stranom vjere i istjerivao vraga u egzorcističkom hororu “Obred”, otvorenom uvodnim citatom pape Ivana Pavla II. o prisutnosti Sotone u današnjem svijetu.

U jednoj sceni Hopkins kao Benedict navali na pizzu halapljivo kao Lecter, no tu prestaje svaka “slučajna” sličnost. Scena je, međutim, bitna za sam film i njegove likove. Benedict i Bergoglio su maksimalno humanizirani, prikazani kao (ne)obična ljudska bića.

Dva “starčića” kadra pomiriti razlike, zajedno pojesti pizzu i popiti Fantu, te pogledati završnu nogometnu utakmicu SP-a Njemačka-Argentina u divnoj sceni pomalo ironične simbolike s obzirom na ishod finala i papinstva. Ljubitelj tanga, Bergoglio će naučiti par koraka Bendicta i upoznati ga s ABBA-inom “Dancing Queen”, a ovaj odsvirati klavir za njega i priznati da voli gledati “Inspektora Rexa”.

Otkrivajući što ih veseli i tišti, oni sve više uživaju u uzajamnom društvu i počinju gajiti respekt jedan prema drugome, unatoč različitim karakterima i pogledima na crkvu i svijet. Veći prostor je dobio Bergoglio kojeg muči i proganja prošlost.

Konkretno epizoda iz sedamdesetih (tad ga igra Juan Minujin) koja se tiče njegove povezanosti s isusovcima i vojnim pučem. Prošlost je sagledana u crno-bijelim “flashbackovima”, ali odvlači pažnju od sadašnjosti i razvlači priču. Jer, “Two Popes” je najbolji kad pape drži u kadru jednog do drugog i pusti ih da pričaju, tj. glumce da (vrhunski) glume.

Scenarist Anthony McCarten (“Teorija svega”, “Prijelomni čas”, “Bohemian Rhapsody”) osigurao je glumcima materijala za dublje teološke i filozofske raspre, a Meirelles dao prostora da se razmašu i nadopunjuju. Izvanredni Pryce i izvrsni Hopkins podjednako dobro govore i još bolje slušaju. Slična situacija je i s ove strane ekrana: gledatelj uživa slušati glumce i mogao bi to raditi puno duže od dva sata, koliko traje film.

‘Znam Ratzingera, nacisti ne bi smjeli biti izabrani’

U jednoj sceni Talijani na ulicama Rima novoizabranog Benedicta nazovu “nacistom”. “Znam Ratzingera, nacisti ne bi smjeli biti izabrani”, veli Talijan u intervjuu za TV. Ratzinger se 1941. doista stupio u Hitlerjungend, ali navodno protiv svoje volje. To je najviše što smo se približili njegovoj dubioznoj prošlosti.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close