AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Treba li Ustavom onemogućiti privatizaciju vode? Za stručnjakinju nema dvojbe, poručuje da pravo na vodu treba upisati u temeljni državni dokument

Sabor je prije 30 godina donio prvi Ustav Republike Hrvatske, tzv. Božićni Ustav kojim je kao najvišim političko-pravnim aktom uspostavljen politički i pravni poredak države. U međuvremenu je do danas ovaj temeljni državni dokument mijenjan pet puta, a stalno se javljaju i nove inicijative koje traže njegovu doradu. Osim referendumske materije, postavlja se pitanje treba li napraviti reviziju Ustava i u pogledu zaštite vode s kojom se odnedano na burzi u SAD-u i trguje.

Profesorica dr. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, smatra da u Ustav treba upisati pravo na vodu jer je ona temeljno ljudsko pravo.

Time bi se, smatra ona, onemogućilo stjecanje vlasništva te privatizacija usluga u odnosu na piće i sanitarnu uporabu vode.

– Ako svoje prirodno blago ne zaštitimo, nismo zavrijedili da se nazivamo racionalnim bićima – mišljenja je prof. Barić, koja smatra da uspješan ustavni poredak svakako mora uzeti u obzir potrebu za sigurnošću, instinkte, emocije, težnje za osobnim nagnućima, ali i ostvarenje općeg dobra, odnosno razum.

Također, podsjeća da je zaštita voda jedna od tradicionalno prepoznatih vrijednosti zakonodavstva još od 19. stoljeća. I drevne grčke zajednice, polisi i Rimsko Carstvo veliku pozornost posvećivali su osiguravanju univerzalnog pristupa vodi i odvodnji svim svojim građanima. Prvi zakoni o tom pitanju doneseni su tijekom 19. stoljeća, dok se značajan pomak prema načelu nejednakosti u vodoopskrbi dogodio u 20. i početkom 21. stoljeća. Objašnjava kako je konstitucionalizacija, tj. upisivanje prava na vodu u Ustav RH, važna iz nekoliko razloga.

– Prvo, radi se o temeljnom ljudskom pravu. Ono je već nekoliko desetljeća spominjano u odlukama i mišljenjima raznih tijela na međunarodnoj razini, primjerice, Europskog suda za ljudska prava, Interameričkog suda za ljudska prava, Afričke komisije za prava naroda i ljudska prava i drugih – kao pravo koje je sadržano u drugim ljudskim pravima, primjerice, pravu na život, zabrani mučenja, pravu na rad, ljudskom dostojanstvu i slično – pojašnjava prof. Barić.

Prvi je put priznato kao samostalno ljudsko pravo rezolucijom Opće skupštine 2010. te ponovno verificirano rezolucijama 2013. i 2015. godine.

Slovenska odluka

– Međunarodno pravo prepoznaje pravo na vodu kao ljudsko pravo zbog čijeg je ostvarenja moguće ograničiti tržišne i poduzetničke slobode – upozorava Sanja Barić.

Susjedna Slovenija je konstitucionalizirala pravo na vodu, 2016. godine. Zahvaljujući toj odluci, u Sloveniji je voda postala javno dobro kojim upravlja država preko lokalnih zajednica i ovlaštenih vodnih poduzeća. Svatko ima pravo na vodu, a vodni izvori nisu roba podložna tržištu, komercijalizaciji i koncesioniranju, nego javno dobro namijenjeno održivoj vodoopskrbi i potrebama stanovništva. U Sloveniji je oko tog pitanja postignut širok društveni konsenzus.

– Kod nas postojeća zakonska regulacija ne štiti dovoljno kvalitetno trajnost, dostupnost i kvalitetu opskrbe vodom za piće, pripremu hrane te sanitarnu uporabu i to u minimalnim, ali fizički i financijskim dostupnim količinama – smatra prof. Barić.

Primjećuje kako nije jasno kolika je to minimalna količina, a ni kako je osigurati u slučajevima kada pojedino kućanstvo nije u mogućnosti plaćati račune za vodu.

– U takvim slučajevima bi se morala uzeti u obzir platežna mogućnost, jer se nikog ne bi smjelo lišiti esencijalne količine vode za piće i sanitarne potrebe – tumači.

Pojačano se o zaštiti prava na pitku vodu govori od kraja prošlog stoljeća, a posebice zadnjih godina, kako se intenzivirala globalna kriza zbog klimatskih promjena i radi povećanog pritiska financijskih ustanova i međunarodnih korporacija da se liberalizira opskrba pitkom vodom te da se to područje prepusti slobodnom tržištu. Iako voda pokriva oko 70 posto površine cijelog planeta, samo 2,5 posto čini slatka voda, od čega je samo 31 posto u tekućem stanju, a 69 posto je led. Oko 11 posto stanovnika Zemlje koristi vodu izravno iz prirode, a 36 posto ljudi ispušta otpadne vode direktno natrag u prirodu, bez bilo kakvog zbrinjavanja toksina.

Najveći problemi u svjetskoj opskrbi vodom su njezina nejednaka distribucija koja se proširila zbog nagle urbanizacije, tehnički problemi u dostavi te nepovoljni hidrološki ciklusi s previše ili premalo padalina, zbog čega oko dvije milijarde ljudi živi na područjima oskudice vode, odnosno na raspolaganju im je manje od 2,7 litara na dan. Još 1,6 milijardi ljudi suočava se s oskudicom vode zbog ekonomskih razloga i siromašnih država koje im ne mogu osigurati pitku vodu.

Kao što je poznato, početkom prosinca voda se pridružila zlatu, nafti i ostalim robama kojima se trguje na Wall Streetu. Najveća svjetska burza derivata CME Group uvela je terminske ugovore povezane s indeksom cijene vode u Kaliforniji vrijednim više od 1,1 milijarda dolara. To su prvi takvi ugovori u SAD-u, koji su najavljeni još u rujnu kad su Kalifornijom harali požari i suša. Iz CME Groupa tvrde kako će tako omogućiti bolje upravljanje rizikom povezanim s nedostatkom vode i stvoriti bolji odnos između ponude i potražnje na tržištima. Terminski ugovori ne zahtijevaju fizičku isporuku vode i čisto su financijski.

Temelje se na prosječnoj tjednoj cijeni na najvećih pet kalifornijskih slivova do 2022. godine. Prema Bloombergu, oni bi trebali služiti kao zaštita najvećih kalifornijskih potrošača vode od porasta cijena i kao pokazatelj za investitore širom svijeta.

Brojni kritičari, pak, tvrde kako će tretman vode kao robe kojom se trguje dovesti ovo osnovno ljudsko pravo u ruke financijskih institucija i investitora, što smatraju opasnim.

Isto tako napominju da pojava vode kao resursa na Wall Streetu ima negativnu simboliku jer može biti formalizacija onoga što je kroz različite vrste prikrivenih privatizacijskih agendi dosad djelovalo pozadinski.

Neke države Latinske Amerike od 2000. godine imale su procese privatizacije vodnih usluga, koji su bili neuspješni i doveli do toga da je cijena vode porasla, te je došlo do isključenja siromašnih korisnika iz vodnog sustava.

Kod nas Zakonom o vodama nije dopuštena privatizacija ove javne usluge. U Hrvatskoj je bilo pokušaja da se zaštita pitke vode unese u Ustav, ali oko toga nije bilo sloge.

Okoliš i zdravlje

– U prošlom sazivu Sabora predložene su dvije različite verzije ustavnog amandmana o pravu na vodu i zabranu privatizacije. Jedan prijedlog sam pisao s još par ljudi i s više od 30 potpisa zastupnika predložen je kao promjena Ustava. Nešto drugačiji prijedlog podnio je HSLS. Više od 50 zastupnika potpisalo je oba prijedloga, ali Sabor o njima uopće nije raspravio – podsjeća Robert Podolnjak, profesor ustavnog prava i zastupnik Mosta u prošlom sazivu Sabora.

Na Mostovu inicijativu tada je vladajući HDZ odgovorio kako je člankom 54. Ustava već utvrđena obveza Hrvatske da štiti svoja prirodna bogatstva – vode, obalu, otoke, more. Također vladajući su se pozivali i na članak 50., koji kaže da je moguće ograničiti poduzetnička prava i oduzeti vlasništvo radi zaštite prirode, ljudskog okoliša i zdravlja.

Dijelu stručnjaka pravo na vodu kao ljudsko pravo, predstavlja kontroverzno pitanje, najviše zbog posljedica koje bi njegova implementacija imala. Navode tako kako bi jedan od problema bilo pitanje plaćanja vode, odnosno određivanje tzv. minimalnih količina vode potrebnih za osobne potrebe. Vodne resurse treba održavati i ljudsko pravo na vodu ne znači i besplatnu distribuciju vode. Pravo na vodu, kako ga je prepoznao UN, ovlašćuje svakoga na dovoljnu količinu sigurne, fizički i financijski dostupne vode za osobne potrebe i potrebe kućanstva i podrazumijeva prvenstveno opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovnika, a tek potom za gospodarske potrebe. Dakle, ne podrazumijeva pravo na neograničene količine, niti na besplatnu vodu – već na onu potrebnu za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

Rizici za uživanje ljudskih prava na vodu

U zadnjem izvješću (srpanj 2020.), posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na sigurnu pitku vodu i odvodnju Léo Heller naglašava niz posebnih rizika za uživanje ljudskih prava na vodu i odvodnju u situacijama privatizacije.

U izvješću se raspravlja o tim rizicima na temelju kombinacije nekoliko faktora povezanih s privatnim pružanjem vode i odvodnje. Riječ je o maksimizaciji dobiti, prirodnom monopolu usluga i neravnoteži moći​

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close