KolumneSlobodna Dalmacija

Teorija i praksa povlačenja za nos

Malcolm Gladwell, Kanađanin jamajačko-britanskog podrijetla, nije “samo” napisao nekoliko globalnih bestselera, nego i stvorio vrlo osebujan publicistički žanr u čijim se koordinatama danas kreće popriličan, iz dana u dan sve veći, broj autora.

U fokusu njegova interesa u pravilu je neki društveni fenomen koji je često ogoljen do forme jednog jedincatog pitanja. Ono se potom razlaže na “elementarne čestice”, raspršuje u veliki broj pripovjednih digresija, da bi se, na koncu, od tako rasutih puzzli formulirao odgovor koji, naravno, tuče kontru uvriježenim shvaćanjima.

Praksa kombiniranja neporecivih, znanstveno ovjerenih činjenica s ilustrativnim primjerima na rubu anegdotalnosti (a ponekad, ruku na srce, i preko njega) masovnoj je publici neodoljiva, no ima i kritičara kojima to strašno ide na jetra, pa mu prigovaraju da je pisac “populističkih mozgalica”. Malcolma Gladwella takvi i slični prigovori nimalo ne diraju. On mrtav-hladan sliježe ramenima čak i na (apsolutno promašene) ocjene kako je autor self-help knjiga, ističući kako ne vidi ništa loše u skrupulozno napisanoj literaturi kojom se čitatelji mogu služiti kao štivom za samopomoć.

Njegova šesta knjiga, kojoj je suđeno da se, kao i prethodne, proda u milijunskoj naknadi, već i naslovom neugodno miriše na djelo iz niše self-helpa. No, “Kako razgovarati s neznancima” (prijevod potpisuje Saša Stančin) nije knjiga od koje čitatelj može ostvariti ikakvu praktičnu korist. Ako imate problema u komunikaciji s nepoznatim osobama, ako vas muče inhibicije i stid pa niste kadri sklopiti nijednu pristojnu rečenicu, nego imbazdani stojite kao trica, žalim slučaj, Gladwell vam, zajamčeno, neće dati nijedan koristan savjet, što mu ne bismo smjeli prigovoriti jer njegova namjera nije ni bila složiti zbirku manje ili više upotrebljivih naputaka za svakodnevnu uporabu, nego rasvijetliti masovni fenomen nerazumijevanja među ljudima.

Knjigu otvara slučaj mlade crnkinje Sare Bland iz srpnja 2015. godine. Ova politologinja upravo je napuštala kampus sveučilišta u teksaškome gradu Prairie Viewu, radosna jer je dobila posao uz koji je kanila magistrirati. Prilikom izlaska na magistralnu cestu izmaknula se da propusti policijski automobil koji joj se bio zalijepio uz rep. Pritom nije upalila žmigavac, pa ju je zaustavio policajac hispanoameričkog podrijetla Brian Encinia. Čovjek za kojeg bismo bez pretjerivanja mogli reći kako je zapravo iznudio prekršaj ove djevojke, započeo je nešto što bi trebao biti rutinski razgovor, ali je, međutim, u samo dvije-tri minute eskalirao do razmjera svađe čiji je epilog bilo uhićenje uz podršku dodatnog policijskog ljudstva. Sara Bland tri se dana kasnije objesila u pritvoru.

Tristotinjak stranica ovoga libra pokušava odgovoriti na pitanje što je (i kako) u ovom razgovoru pošlo krivo. A da bi dospio do odgovora, Gladwell poduzima ambiciozno putovanje, zapravo dva, jer bordiža i u vremenu i prostoru. Na neodoljivo šarmantan način on se bavi komunikacijskim frustracijama britanskog premijera Nevillea Chamberlaina kojega je Adolf Hitler oči u oči milenijski namagarčio, ali i druženjem Monice, Rachel, Phoebe, Joeya, Chandlera i Rossa, junaka kultnog sitcoma “Prijatelji”. Između hard core politike i light zabave stisnuli su se još Castrovi špijuni, radikalni islamisti, financijski prevaranti, protagonisti pedofilskog skandala, lažno optuženi za brutalno ubojstvo i velika pjesnikinja Sylvia Plath, o čijem suicidu (gurnula je glavu u plinsku pećnicu) Gladwell piše pod rijetko iskošenim, bizarnim, ali itekako intrigantnim svjetlom.

Neću, naravno, otkriti kojim zaključcima autor zatvara dosje Sare Bland i niza drugih osoba s podugačke liste epizodnih likova ove knjige, ali valjda nikome neću pokvariti gušt podvučem li jednu od pouka ove knjige, naročito važnu u ovome vremenu kada cvjetaju “alternativne činjenice” i fake news. Zašto ljudi, čak i oni s najvišim kvocijentom inteligencije i nezanemarivim životnim iskustvom, tako teško prepoznaju laži, zašto je sve nas lako vući za nos? Odgovor je ohrabrujući za nas kao vrstu: čovjek je naprosto evolucijski kalibriran da polazi od pretpostavke kako je njegov sugovornik iskren. Da nismo takvi, da metodički sumnjamo u sve i svakoga, bili bismo beznadni paranoici, a masa ljudi s takvim svojstvima nikada ne bi mogla stvoriti bilo kakvu složeniju zajednicu, odnosno društvo.

Kad nas, dakle, političari sljedeći put prevare, utješite se spoznajom da to nije posljedica vaše slabosti ili nedajbože gluposti. Za sve je kriv taj vražji, davno ucijepljeni gen prostodušnosti. •

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close