KulturaSlobodna Dalmacija

‘Svjedočanstva‘ Margaret Atwood pokazuju kako su majčinska ljubav, mladenačka hrabrost, zdrav razum, pa i trač, jači od diktature

Kako je sama kanadska književnica Margaret Atwood istaknula, njezin novi roman “Svjedočanstva”, nastavak čuvene “Sluškinjine priče”, dijelom je već ranije nastao u glavama čitatelja koji su ga željno iščekivali. Oni su uporno zapitkivali “što se dalje dogodilo”, a kako kaže Atwood, 35 godina dugo je razdoblje za domišljanje mogućih odgovora: kako se mijenjalo društvo, tako su se mijenjali i odgovori.

“Svjedočanstva” su na kraju poprimila oblik špijunskog trilera, a imaginarni Gilead, zemlju potlačenih žena, srušile su, dakako, žene. Atwood je u 80. godini za “Svjedočanstva” osvojila drugog Bookera i svjetska se književna kritika mahom slaže da je riječ o djelu koje kvalitetom ne zaostaje za “Sluškinjinom pričom”. Međutim, ipak je riječ o nastavku pa nije moguće da proizvede zbilja fascinantne učinke prve knjige. Doduše može se čitati i samostalno, ali uputno bi bilo upoznati se s objema, a uz to i pročitati sve što je književnica do sada napisala.

“Sluškinjinu priču” čitali smo još u osamdesetim godinama. U vrijeme dolaska Donalda Trumpa na čelo SAD-a i jačanja konzervativnih struja knjiga je nanovo otkrivena, golemu popularnost donio joj je i TV serijal, a kostimi “sluškinja” mogu se vidjeti na aktivisticama koje se bore za ženska prava.

RAHELA I LEA IZ STAROGA ZAVJETA

I “Sluškinjina priča” i “Svjedočanstva” distopijski su romani čija je radnja u nekom jako crnom scenariju čak i moguća. Nakon drugog američkog građanskog rata zemlja je opustošena i zagađena, mnogo je neplodnih žena, a maternice onih još uvijek plodnih dobivaju na vrijednosti. Pobačaj je zabranjen, žene mogu biti supruge, sluškinje koje rađaju, ako je supruga neplodna, te kuharice ili “tetke”, koje drže ženske škole slične samostanima. Podređene su muškim zapovjednicima, ali imaju određen utjecaj i ovlasti, dakako, u sjeni.

Atwood označava obje knjige kao društvenu fantastiku. Premda je radnja smještena u budućnost, za razliku od uobičajenih elemenata SF-a, kao što su izvanzemaljci, teleportacija i putovanje kroz vrijeme, ona piše o pojavama koje bi se mogle zbiti, a ljudski ih je rod već upoznao.

Kao što su u Starom zavjetu Rahela i Lea dale svom mužu Jakovu sluškinje Bilhu i Zilpu da s njim zatrudne i rode “na njihovim koljenima” kako bi stekle sinove, tako se ponašaju i familije u Gileadu. Djeca se odmah oduzimaju sluškinjama, ali majčinski nagon i žudnja za slobodom urušit će temelje Gileada. Pripomoći će i staro, sačuvano znanje i obrazovanje koje imaju tetke.

Ovom društvenom kastom posebno se bave “Svjedočanstva”. U Gileadu je već stasala generacija koja ne zna kako je bilo nekada. Djevojke prikladne za udaju obrazuju se u školi koju vode tetke, ali ne smiju učiti čitati i pisati –podučavaju ih kako biti dobra žena, kako aranžirati cvijeće, slikati i vesti. Tetke, sada već stare žene, nekada su bile sutkinje, ekonomistice ili liječnice. U prvim danima Gileada zatvoreni su im bankovni računi i određeni muški skrbnici, oduzeta sva prava i imovina. Zapovjednici su među njima probrali prikladne osobe za svoju politiku. Neke su radije umrle, a neke odlučile preživjeti uz visoku cijenu. Odanost su morale dokazati okrutnošću nad drugim ženama.

ŽENSKI GOLI OTOK

Metoda nije nova; tek nedavno, i u Hrvatskoj se progovorilo o “ženskom Golom otoku” o kom su preživjele svjedokinje mahom šutjele, jer su, osim obreda javnog sramoćenja, bile prisiljene zlostavljati jedna drugu. Tako su postupile i tetke iz “Svjedočanstava” te stekle određene privilegije, no neke su postale dušom i tijelom odane novom sustavu, neke su letargične i stalno preplašene, a neke su postale “unutrašnji neprijatelji” i podrivaju sustav iznutra.

Kroz “Svjedočanstva” pratimo i održavanje obreda, molitve, stvaranje kultova i svojevrsnih svetaca, demonstraciju vojne sile, podizanje spomenika – sve viđeno i poznato i u prošlosti i sadašnjosti. Ali, nad ovom diktaturom nadvit će se jače sile – majčinska ljubav, mladenačka hrabrost, zdrav razum, pa čak i trač koji nije loš u sustavu u kojem nema knjiga.

Margaret Atwood ukazuje na veliku opasnost: u jednoj generaciji mogu se urušiti civilizacijski dosezi i žene se mogu ponovno stjerati u kuhinje i spavaće sobe. Književnicu bi rado “posvojili” nebrojeni aktivisti, od feministica do vegetarijanaca, od onih koji se bore za zaštitu okoliša do društava za zaštitu rijetkih ptica.

Premda je politički aktivna, uvijek se odbija svrstavati – najviše ako uputi kakvu podršku – i drži da je njezin posao ukazivati na društvene probleme, najviše putem književnosti. Ubrajaju je, razumljivo, i među prva pera “ženskog pisma”, a istina je da su mnoga njezina djela sjajne studije ženske prirode: među njima, i kod nas prevedene knjige “Alias Grace”, “Modrobrada” i “Penelopeja”.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close