Slobodna DalmacijaSplit

Sveti Jeronim Dalmatinac kao lijek protiv kulture brisanja

Da je sveti Jeronim živ, a pokojni je već tisuću i šesto godina, sigurno bi u svom stilu koleričnoga genija globalne nosivosti i jednog od najvećih Dalmatinaca i Zemljana svih vremena, zamolio “lipim ričima” da ne uvlače politiku u njegovu butigu, pardon, pećinu.

No ako već jesu, sveti Jere zaslužuje da ga se izvuče iz provincijalnih rabota koje je zadnjim izdahom odavno nadišao.

Ispod oka pratim nepotrebne prijepore treba li zračnu luku u Splitu nazvati njegovim imenom ili ne. To nije pitanje Splita ili Dalmacije, već i Hrvatske, jer su zrakoplovne luke u kontekstu kulture sjećanja i identiteta prva osobna karta, poruka o sebi te zemlje. One obično nose ime ili po lokalitetu, ili po znamenitoj osobi iz toga kraja.

Svesti ovu temu na političko pitanje iznimno je glupo, promašeno. To što je HDZ trenutno na vlasti u Splitu i županiji, i što su Boban i ekipa pokrenuli ovu inicijativu, da se zračna luka u Splitu nazove imenom svetog Jeronima, potpuno je nebitno, kao da je istu inicijativu ponudio SDP, Domovinski pokret ili bilo tko drugi. Da, idu lokalni izbori, ali svake godine su neki izbori, pa bi tom logikom svaku inicijativu trebalo tretirati predizborno, politički. Stoga, uz zagovor svetog Jere, išao bih drugim putem, putem kulturološke, a ne političke argumentacije, dostojne kulturnoga gorostasa globalne nosivosti kakav bijaše sveti Jere.

Mržnja prema sebi

Na Zapadu je već dugo na djelu jedan proces nazvan “cancel culture”, kultura brisanja, bilo prošlosti, bilo sadašnjosti koja se ne uklapa u trendove politički korektnog. Ruše se spomenici povijesnih velikana, mijenjaju imena ustanova na iracionalan način, rušenje koje u korijenu ima mržnju Zapada prema samom sebi i svojoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini. Mnoge osobe koje su stvarale zapadnu kulturu na kreativan način dolaze pod lupu ove moralne policije, ako nešto što su napisali ili rekli prije dvjesto, tisuću ili tisuću i pol godina ne odgovara kriterijima 21. stoljeća, kriterijima često ideološki izvitoperenim i u funkciji stigmatiziranja zapadne kulture koja se iščitava samo kao povijest zločina.

“Cancel culture” u tom smislu je oblik barbarstva, kulturocida. Tako su pod pritiskom pokreta BLM ili Antifa, samo najpoznatiji primjer, u SAD-u, u San Franciscu, pod udar došle mnoge institucije, preko četrdeset, koje nose ime prema povijesnim osobama, rabota toliko blesava da je stradao čak i Lincoln koji je ukinuo ropstvo, ali je, eto, najednom rasist. No “cancel culture” na veliku pozornicu ušla je davno, i to najsnažnije u Europi, a ne SAD-u.

Na posebnom udaru bilo je kršćanstvo, nezaobilazan stup identiteta Europe. No u europskom Ustavu (Lisabonski ugovor) kršćanstvo je izbrisano, neizgovoreno, suprotno, prije svega, zdravom razumu i historijskim činjenicama. Tipična kultura brisanja, samomržnje, proizvodnje zaborava. Zamislite Europu bez sveučilišta, nastalih u srednjem vijeku (Bolonjski proces, odakle to ime danas?), bez cijele kulture znanosti i umjetnosti Europe nastale u kontekstu kršćanskog biljega koje su bez njega nezamislive.

Sveti Jeronim jedan je od stupova europske, ne samo eklezijalne, već cjelokupne kulture, jedna od najvećih osoba na svom području u povijesti čovječanstva uopće.

Sučeljene teorije

Zbog kratkoće prostora ne mogu ulaziti u sve detalje gdje se Jeronimu osporava dalmatinsko podrijetlo. Ljudi se obično hvataju kako je teško dokazati da je Dalmatinac podrijetlom, pa onda “njegovu” izjavu koja govori o njegovoj drčnoj naravi “Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac” pripisuju predaji. Točno. No predaja ne nastaje iz zrakopraznog prostora. Naime, nikada Voltaire nije rekao “ne slažem se s tim što govorite, ali ću do smrti braniti pravo da to govorite”, ali iz svega što je napisao to odgovara istini. Niti je Galileo izrekao rečenicu “Ipak se kreće”, ali iz svega što je govorio i činio tijekom i nakon procesa, to je ipak sukus njegove borbe. Tako i Jeronimove riječi, predaju, treba tumačiti, jer, ponavljam, predaja ne nastaje iz zrakopraznog prostora, niti je osjećaj za povijest i egzaktnost naših predaka i naš isti.

A gdje je Jeronim rođen, je li Stridon u Dalmaciji ili na rubu Panonije i Dalmacije, ili u Sloveniji, Međimurju… tu je toliko sučeljenih teorija da dolazimo do one: “Nađi pet stručnjaka da riješiš problem i dobit ćeš pet mišljenja.” No ono što je sigurno, Jeronimovi suvremenici, poput Paladija u djelu “Historia Lausiaca” (br. 41,2) Jeronima nazivaju Dalmatincem. Paladije, zajedno s Rufinom koji tada s njim boravi na Maslinskoj gori (Jere se s njima svađao), sigurno zna bolje od današnjih pametnjakovića Jeronimovo podrijetlo, tim više što su i Jeronim i Paladije i Rufin bili godinama “studentski kolege” kod Didima Slijepca, čija su predavanja zajedno slušali. Dovoditi u pitanje Jeronimovo dalmatinsko podrijetlo protiv svjedočanstva ljudi koji su mu bili suvremenici i s njim živjeli je ne baš pametno, niti znanstveno održivo.

Stoga, u kontekstu mržnje Zapada prema svojoj veličanstvenoj povijesti i njezinim muževima, u kontekstu aktualne kulture brisanja i zaborava, pa i kršćanstva, onkraj politiziranja, u skladu s Jeronimovom prkosnom naravi, zračna luka u Splitu po njegovu imenu bila bi lijek ovim nihilističkim trendovima. I to ne tek kao “Zračna luka svetog Jeronima”, već uz dodatak – Dalmatinca!

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close