DalmacijaSlobodna Dalmacija

Reporteri u Strašniku kod obitelji Salamun, gdje njih šestero sada živi u 24 kvadrata: ‘Simuliramo normalan život, ali barem nam je suho!‘

Kad je užežin Stare godine okolicu Petrinje najjače udario potres, stanovnik sela Strašnik u sklopu petrinjske općine Željko Salamun – kao, nažalost, i mnogi drugi u toj zoni – u desetak sekundi s obitelji je ostao bez krova. A kako jedna nevolja rijetko dolazi sama, tako se i ova – onako baš nesretno – nakalemila na već postojeće nedaće u životu familije Salamun.

Četrdesettrogodišnji Željko zbog psihičkih poteškoća i nekoliko ozbiljnih dijagnoza u mladoj dobi je poslan u prijevremenu, invalidsku mirovinu u poduzeću “Dalekovod” u Velikoj Gorici, gdje je radio kao tokar. To ne znači samo jedan životni poraz, priznanje da je radno, de facto, nesposoban, nego i skoro pa za dvije trećine manju plaću. Sa šest ili čak više tisuća kuna tako je Željko s prihodom pao na oko 2200 kuna, pa je glavnom hraniteljicom obitelji postala njegova supruga Silvija Salamun, odnedavno u stalnom radnom odnosu u trgovini mješovitom robom u susjednom selu, i pripadajućom plaćom od 3500 kuna.

Nažalost, ni Silvija nije najboljega zdravlja; astmatičarka je, bronhiji je muče kronično. Ipak, sretna je što ima, nakon puno “letećih godina”, stalni ugovor i pravi posao kojega mora čuvati. Zbog toga je prisiljena ostati u ruševnoj kući u Strašniku, jer ako izgubi posao, familija gubi tu, kakvu-takvu financijsku sigurnost.

Sumorno ozračje

A to im je prijeko potrebno, i ne samo zbog kredita kojega su – kakva ironija! – u boljim danima podigli da bi obnovili gornji kat kuće. Da, iste one kuće koja je sad “zakićena” crvenom naljepnicom kao potpuno neuvjetna, štoviše opasna za stanovanje…

Sigurnost i financijska stabilnost je obitelji Salamun potrebna i zbog dvoje djece. Dora ima sedam godina i ide u prvi razred osnovne škole u susjednoj Gori, a Dorian je star dvanaest i pohađa peti razred, te ima problem. Naime, Dorian je dječak s autizmom, dijete je s posebnim potrebama koje pohađa prilagođenu nastavu uz pomoć asistenta u istoj toj školi, a sam je neprilagođen, od ostale djece neprihvaćen. Reklo bi se “teško dijete”, jedno od onih koje mogu napredovati ali s njima treba puno, jako puno raditi. Njemu bi majka trebala biti pri ruci cijeloga dana kao najbolja i najmotiviranija odgajateljica, no njegova požrtvovna majka Silvija mora raditi u trgovini mješovitom robom. I to za plaću kojom jedva spajaju kraj s krajem…

U tom egzistencijalno sumornom ozračju familiju Salamun, s kojom u zajednici živi i Željkova majka-udovica, još je snašao i potres. Onaj 28. prosinca bio je fatalan po njihov skromni dom; u očaju je tada Željko zavapio za pomoć putem društvenih mreža, zatražio je kućicu u koju će se obitelj skloniti. U međuvremenu im se priključio i Silvijin ostarjeli otac, 84-godišnji Ivan Galijan jer mu je nelagodno u nedalekom Graberju u kućici biti sam, a dobri ljudi su priskočili u pomoć. Stigla je kamp-kućica, pa kontejner koji prokišnjava, da bi stigao i jedan komforni, opremljen upotrebljivim WC-om s tušem, od 24 “kvadrata”. U njemu trenutno, i još tko zna do kada, spavaju svi, njih šestero u tri prostorijice koje zapravo ne možete ni zamisliti.

– Izvolite u garažu, tamo imamo peć na drva, pa nešto i skuhamo – nudi nam Željko dok čeka suprugu da se vrati navečer s posla. Mi je također čekamo, e kako bi sa Salamunima proveli večer u onom kontejneru, jednom od domova “za prvu ruku” koji će mnogim stanovnicima šireg područja Petrinje, Siska i Gline pomoći da se ne smrznu ove ciče zime. A ona je na Banovini taman pokazala bijele, oštre zube…

– Ih, nije to ništa, tek je oko minus pet. Kad padne na minus petnaest-dvadeset, onda možemo pričati o pravoj zimi. Padne i do minus trideset. Doduše, nije odavno – malko pomirljivo dopunjava zeta starina Ivan, Silvijin otac. Čovjek je to navikao na nevolju, baš kao što je kao zidar nekoć navikao na teški rad. Najteže udarce već je otrpio: pokopao je sina-jedinca 1995. godine, kad je stradao u prometnoj nesreći sa samo 24 godine. Prije dvije godine umrla mu je i supruga. Sad ima samo svoju Silviju, i unučad, Doru i Dorijana.

Dok pričamo sa starijima u garaži-dnevnom boravku u kojemu se ipak ne smije dugo boraviti jer ima narančastu naljepnicu kao “polu-upotrebljiv”, djeca se igraju u kontejneru. Tamo je toplo – i to je jedino što podsjeća na topli dom. Temperatura koja će im pomoći da se ne smrznu, da prezime ove banijsku zimu koja tek dolazi…

– Znate, ovdje zna biti i lijepo. I sad je lijepo na neki način, da smo sredili kuću i da nije bilo ovog groznog potresa bila bi nama milina. Ima puno stabala kestena a zimi, evo, snijega kao u bajci. Snašli bi se mi i sa ovim prihodima koje imamo. I na more smo išli, svako ljeto po dan-dva, nekad čak i pet; dobijem nekoliko stotina kuna regresa, uzmem u dućanu grickalice, napravim sendviče pa sjednemo u auto i pravac Vir, Crikvenica. Djeca još nisu stigla naučiti plivati, ali budu. Ma, bit će sve dobro. Samo da na Dorijanu ne ostanu posljedice, otkad je doživio potres, još je nemirniji, ima tikove. I s njim moramo na preglede i terapije u Zagreb, Sisak, Topusko. Sad kad se i tata razbolio, bit će teže, ali pregrmjet ćemo. Neka se sve slegne, nakon ove teške zime doći će proljeće. Mora – realno mama Silvija sagledava stvari, ali ne gubi onu mrvu optimizma koja čovjeku pomaže da preživi i kad je najteže.

Važna rutina

Na Baniji već se uhvatio debeli mrak, noć pada, na sreću bez potresa. Djeca su na laptopu i mobitelu, malena trlja oči, Dorian je još nemiran. Stariji ulaze u kontejner-spavaonicu, pobožno skidaju cipele kako u nj ne bi unijeli blato izvana. Toliko još mogu učiniti kako bi sačuvali kakvo-takvo dostojanstvo, higijenu svoga noćnog boravišta.

– Vodu grijemo na štednjaku na drva, bojler ne radi pa se nezgodno otuširati. Razumijete, kad se dogodi ovakvo nešto kao nama potres, shvatite koliko vam je bitna ona rutina koju ste izgubili. A moram ići na posao, simulirati normalan život dok bukvalno ne znam gdje mi je češalj – ilustrira Silvija Salamun, supruga Željka, mama Dore i Dorijana. Žena kojoj neimaština u kojoj se zatekla pada teže čak negoli njezinu bračnom partneru Željku, čovjeku koji pije pet tableta dnevno zbog psihičkih poremećaja koji su ga snašli pa mu to malko i amortizira one oštre bridove života. Pritislo joj je pleća, bori se uz pomoć vedrine kroz koju se dade nazrijeti očaj, strah za budućnost, za djecu. Jer, uvijek najveći teret podnese onaj koji je najsnažniji, a to je u ovoj obitelji trenutno Silvija. Samo da se ne slomi i ona kao kuća u Strašniku, još pod kreditima…

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close