DalmacijaSlobodna Dalmacija

Reportaža iz srca Poljica, među ljudima koji baštine zaboravljenu voćku: ‘Nas su othranile – oskoruše, trišnje su puno kasnije došle‘

Gledajući ga onako pognutog pod krošnjom starinske voćke, reklo bi se da joj pripada, baš kao svoj svome.

Neka je i prošao osamdesetu, dok probire po visokoj travi i skuplja dozrele plodove koje generacije poslije njega uglavnom ne bi prepoznale, Tugaranin Pere Bulić (86) saginje se kao momak. Ima biti da ga sama blizina stabla uz koje je proveo djetinjstvo pomlađuje, jer mu i glas nekako zvonkije odjekuje kako smo joj prišli.

– Koliko sam puti na ovu oskorušu ka dite bi. Sìćan se da san ima tri godine kad san sa svojima dolazija u polje i ona je već tu bila. Mora da joj je priko 100 godin, jer je već onda bila tolka da bi se nas dice, koliko god nas je bilo, na nju uzveralo. To je bilo – ko će prvi na drvo – prisjeća se Bulić, predstavljajući zaboravljenu voćku Dalmacije.

Iako je, kako objašnjava, one prave zrele, slatke i mekane najbolje potražiti na tlu, odakle su ih stari i prikupljali, djeca su, otkriva, vrijeme rado kratila na stablu tražeći savršenu oskorušu, jer bolje zabave, a ni bombona, kaže, tada nisu imali. Osim što su ih sušili, od njih su pravili i rakije, te su ih kuhali u kompote i marmelade, a suvice bi nerijetko zalutale i u čaj pa je priča njegova djetinjstva okupana slatkim mirisom oskoruša.

Da nije bilo našeg kolege fotoreportera Vladimira Dugandžića, zvanog Dugi, koji se, eto, i sam popeo na stablo pa tresao otežale grane, ne bi li nam pribavio najslađe s njih, a koji nam je nekidan spomenuo kako se upravo sprema u berbu nama nepoznatog voća iznimne potencije, ne bismo se ni mi, već pomalo omamljeni parama koje se izdižu iz netom pogaženih prezrelih boba i pošteno namamljeni sladorom kušanih plodova, usudili mahati lopatom u pokušaju da jedan od mladih izdanaka presadimo u vlastiti dvor, “šireći dobru vijest”.

Ni vi bome ne biste čitali ove retke i možda nam se smijali gdje se znojimo za par suvica koje – ako išta o njima znate, onda je to da ne služe drugome nego da nas prekinu kad nas, da prostite – potira na ono misto, jer za to ima lijekova koje je, bez prolivene kapi znoja, lako kupiti u prvoj ljekarni. Ali, kako kaže naš velikodušni domaćin, nije sve u komodu.

– Prije svitu nije bilo teško raditi. Bilo je svega na rodu i oskoruša i smokava, a kasnije su i trišnje došle. Polje bi se cilo bililo u proliće – širi mu se osmijeh dok zamahuje rukom prateći pogled niz dolinu.

– To ste tribali vidit – ozaren će barba Pere, pa skupivši obrve nastavlja:

– A sad su napravili puteve i grade kuće. Sutra će tražiti asfalt i onda će i ovo malo šta je ostalo propasti. Ne radi nitko ništa više, gotovo je. Ali oskoruša jedina ostane kad se polje napusti. Trišnja se posuši i propadne, ali oskoruša je bila prva i ostala zadnja, ne triba nikoga.

Hvali naš sugovornik voćku bez koje se, kako kaže, uz svima omiljenu smokvu, nekoć nije moglo, dok ju namireni i zahvalni prepuštamo jeseni, nastavljajući kroz Tugare, mjesto kojim je kasnije “krštena” i popularna sorta trešnje, tragom njezina imena.

– Nije samo da se nije moglo, nego se nije ni smilo – nadovezuje se moj kolega, koji je o ovoj arhaičnoj sorti, otkad ju je prije koju godinu prvi put kušao, ponukan oduševljenjem mnogo naučio.

– Čitao sam da je carica Marija Terezija izdala proglas kojim se uz svaku kuću moralo posaditi stablo jabuke, kruške i oskoruše. Tada ih je bilo po cijeloj Europi. Ima ih sada, ali u manjem broju. Irci čak imaju legendu da je prva žena napravljena od nje – govori nam u priču uključujući i Duška Bulića ispred čije kuće zastajemo diveći se velikom stablu na susjednoj parceli.

– Da ne bi bilo gladi ni dizenterije, zato su ih morali saditi – uključuje se ovaj znalac i domeće:

– Mi ih sušimo jer pomažu kod regulacije stolice. Zatvaraju, što se ono reče.

– Ima li neka posebna receptura po kojih ih ovdje spremate – zanimamo se.

– Ima, kako ne. Lipo ih se prikriži i posuši i da bi ostale meke, onda se stave u mast, iliti mošt od grožđa. Dvanaest sati se ostave u tome i tu dobiju onu tamnu boju, ka čokolada. Posli se dobro isperu i posuše na suncu. Tako ih se može godinama čuvati, evo sad ćete vidjeti – govori pa nestaje iza vrata od konobe da bi se u tren vratio sa staklenkom punom suvica.

– Ovima ima i pet godina. I još su dobre, kušajte – nudi nas i sam zagrabivši.

– I od susjeda stablo lipo rodi i on to sve pobere, pa valjda suši, tko će ga znati. Važno da ne propada – zaključuje i sam se potom osvrćući na otužan epilog priče o plodnom polju u Srednjim Poljicima uz koje se othranio.

– Ja sam ka mladić radio na otkupu trišanja. Znali bi dnevno ukrcati četiri hladnjače za Njemačku i 12 onih plavih “tamića” šta ih je imala “Dalma”. Gajbi složenih do metar i po u visinu. I tako svaki od 25 do 30 dana, koliko je trajala berba – govori nam Bulić mlađi.

I tu su valjda oskoruše pale u drugi plan, nameće se zaključak s kojim se pozdravljamo da priču zaokružimo slatkim.

Međutim, među rijetkim Tugarkama koje i danas rade zimnicu od ovog voća pozdravlja nas Milenka Bulić, povratnica iz Njemačke, koju nalazimo gdje na suncu okreće oskoruše koje se istovremeno mede i suše.

– Mi toga priredimo malo, sebi za dušu. Više iz gušta i zabave nego iz potribe – govori nam otvarajući staklenku marmelade.

– Nutela iz Tugara – ubacije se kolega Dugandžić, koji, hvaleći domaćicu, ističe kako bolju kušao nije.

I zaista, na prvi zalogaj zaključujem kako ćemo onaj naramak prikupljenih što odmara u prtljažniku, služeći se receptom ove vrijedne mještanke, i sami nastojati pretvoriti u marmeladu. Pa kako bude.

– Biće zato što su tako neugledne, zato su ih ljudi zaboravili – nagađa Dugi koju minutu kasnije dok Tugare ostavljamo u retrovizoru:

– Ne rode redovito. A triba im i priko 10 godina da dođu na rod, što ne čudi s obzirom da žive i do 500 godina, pa zato valjda nisu ušle u komercijalni uzgoj. Ali i svit ih je zaboravio. To je ono što mene više čudi. Jer navikli smo na jabuke lipe ka iz reklame. A ove se štite svojom diskretnim izgledom.

Čuvaju ljepotu za one koji zastanu pogledati unutra…

Od oskorsa do skoruse

Oskors, bijeli porscanik, skurs, skras, skorusa samo su neka od imena pod kojima se ova voćka davnih dana udomaćila u našim krajevima. Engleski naziv glasio bi – true service tree, talijanski – sorbo domestico, slovenski – skors, a latinski – sorbus domestica.

Kubik drva – 6000 eura

– Budući da sporo raste, oskorušino je drvo iznimne kvalitete, pa kubik postiže cijenu i do šest tisuća eura, a koristi se za izradu violina i drugih glazbenih instrumenata – doznajemo od fotoreportera Dugandžića, zaljubljenika u ovo zaboravljenu voćku, na tragu čije priče smo je i potražili u Tugarima.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close