KulturaSlobodna Dalmacija

Razveselila sam susjede izložbom u portunu, a bude li interesa mogu je prošetati i po drugima, kaže akademska kiparica Tonka Jelača Marijančević

– Potičem iz klesarske obitelji, rodom iz Selaca na otoku Braču. Moj nono je radio klesarske radove u selačkoj crkvi Krista Kralja, što me kao dijete činilo jako ponosnom i često sam nonota zamišljala kako radi tu oltarnu pregradu ili ružu pod križom na crkvi. Umro je par mjeseci prije mog rođenja.

Otac se bavio građevinskom klesarijom i radio facade… slagao je oko sebe “instalacije” kamenih facada, tako da je moj afinitet za oblikom došao kao prirodni slijed, govori nam Tonka Jelača Marijančević, za prijatelje Tončica.

Ona nije samo klesareva unuka i kći. Tončica je i akademska kiparica, žena akademskog kipara, a i mama akademskih umjetnika. Ona je i autorica “Portuna“, zapravo “kozmičke“ instalacije u hodniku njezine zgrade na Žnjanu, odmah iznad Tommyja, koja je tamo bila postavljena od malo prije Božića do malo iza Tri kralja.

– Blagdanska instalacija kroz moj portun je podsjetnik na bitne stvari u životu i otklon od briga. Mislila sam, koja galerija koje izložbe… ajmo s malim razveselit ljude a usput pokazat važne stvari, objašnjava Tončica svemir koji je prije portuna već imao svoju izložbenu varijantu kao “Arhitektura neba“ u Dioklecijanovim podrumima, ali i u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku i u kninskom muzeju. S kolegom s akademije svila je obiteljsko gnijezdo u Splitu, iz kojega, rekli smo, izlaze umjetnine, ali i umjetnici…

– Moj suprug Marinko Jelača je kao i ja završio kiparstvo na ALU u Sarajevu, to je bila studentska ljubav. On je u našoj kući makinja koja pokreće sve i bavi se svime: keramikom, kiparstvom, slikarstvom a najviše grafikom, koju izlažemo u galerijama, a i prodajemo u podrumima Dioklecijanove palače. Od toga živimo.

Naša kći Jelena je magistrirala na Splitskom UMAS-u na grafičkoj animaciji, sad izrađuje nakit, a sin Roko je na prvoj godini kiparstva. Dok radimo najviše volimo bit svak’ u svom kantunu.

Dobro, kako su iz vašeg kantuna poletjeli ovi “visuljci“?

Jer ne radim u kamenu kao moji na Braču. Ostala je bijela boja, ali materijal je papir, rižin papir ili pamuk kombiniran s žicom, drvom… Forma je uvijek organska, s daškom vjetra. Često su to gnjezdišta, kukuljice, maternice života. Ne bojam ih kako bi bile slične prepoznatljivom obliku.

Ostavljam ih u čistoći bijele kako bih istakla duhovni aspekt života. Prvi “visuljak” je nastao iz dosade, nisam znala što bih radila i kad sam ga dovršila, osjetila sam veliku radost, pa sam i nastavila. Nizali su se jedan za drugim i u njima sam prepoznala sjemenja, kao i kod prvoga – sjeme novog, ideja, zamisli, početka. Tada sam shvatila kako radim ono što jesam.

A lebde zato što je sjeme vidljivo i nevidljivo u eteru. Okosnica svega je skulptura Univerzuma, DNK spirala s tri a ne dvije osi (Sveto Trojstvo, Otac Sin i Duh sveti, tj. Um, Tijelo i Duh), koja sadrži svo znanje svemira kojeg smo prošli i kojeg ćemo tek otvarati. Svi kreativci se u radu spajaju na tu ogromnu biblioteku u svemiru, koju je i Nikola Tesla nazvao jezgrom iz koje dolaze inspiracija, znanje i snaga te da smo mi samo prijemnici.

Tako da su moji “visuljci” prirodno došli na svoje mjesto u Arhitekturi neba. Zašto Arhitektura neba? Nebo nije samo ono plavo gdje lete ptice i avioni, nego počinje od naše kože, a nalazi se i u nama kao duhovno mjesto zbivanja.

Meni je prva asocijacija bio svijet Joana Miroa, kao da su njegove apstraktne kompozicije našle oblik u prostoru…

Hvala, Miro mi je jako drag umjetnik po njegovoj vedrini, dječjoj razigranosti i čistoći kojom njegove skulpture zrače iznutra… to se osjeti. Mi likovnjaci sve skupljamo u “zdenac” iz kojeg kasnije svjesno ili nesvjesno grabimo, a poziv nam je gledati, vidjeti i raditi, tako da u nama spava sva umjetnost i svi oblici od Altamire, preko Michelangela, Miroa, Picassa, Meštrovića, Ružića… upoznati smo sa svime što oko vidi i ne vidi.

I što uši čuju. Jer vaše izložbe ujedno su i zvučne instalacije Jakše Matošića Navigatora, u kojima također ima vas. Kako dođete do zvučne kulise?

– Arhitektura neba se razvijala koz tri dosadašnje izložbe i najzadovoljnija sam zadnjom koja je bila u Šibeniku ovog ljeta u Galeriji sv. Krševana, jer predivnom ambijentu crkvice odgovara motiv svetosti života. Radova je bilo svugdje, po podu i u zraku, baš kao što su i svugdje oko nas u razigranosti životnih oblika.

Trebala sam zvuk da upotpuni to bogatstvo. Mjesecima sam ga tražila, ali ništa mi nije odgovaralo sve dok Jakša Matošić nije snimio neke moje glasove i obradio na meni predivan način. Tako da surađujemo od prve izložbe u Podrumima i otad svaka ima zvučnu kulisu. Jakša i ja smo zajedno studirali u Sarajevu i dobri smo prijatelji, a jako se dobro razumijemo i zahvalna sam na svemu tome. Prijateljstvo je radost i dar.
 

Tim prije što ga se može održavati i virtualno. Vaša izložba također poštuje fizičku distancu, ali i socijalnu bliskost… Ima li razlike u reakcijama ljudi u ‘galerijskom’ prostoru, u odnosu na one u portunu?

– “Ovogodišnji blagdani neće biti kao prošlih godina, bit će skromni…“ to je stalno bilo po TV-u uoči Božića. To je bilo otužno. Ljudi su išli okolo sa strahom i oprezom u očima. A moj portun lijep, bijel, prostran… Zašto ne bih susjedima odagnala teške misli? Najprije smo ih dočekali poklonima za svetog Nikolu, a za tri-četiri dana napravila sam sve oblike u stiroporu, nanizala ih na tunju sa susjedom Ivonom i postavila ih na sva četiri kata portuna. Reakcije su bile odlične, kao i one s izložbe u Šibeniku…

Ljudi su bili zahvalni na bajci koja ih je svakog dana dočekivala i ispraćala. Uspjela sam im popraviti raspoloženje. Sad žele i idućeg Božića ovako nešto, a bit će sigurno i uskoro. Dovela sam im umjetnost pred kućna vrata, i omogućila da razmišljaju o njoj a ne o politici, jadu, bolestima i potresima. Nego, kako je rekao jedan moj susjed – o samoj ljepoti i vedrini, davanju i ljubavi. Danas u Hrvatskoj imate četiri likovne akademije i petu u Širokom Brijegu, tako da je izlaganje u galerijama vrlo rijetka prilika.

Međutim, umjetnost treba “prošetati“ kako bi je vidjeli i ljudi koji ne posjećuju galerije. Umjetničko djelo nije samo umjetnikovo, ono je od umjetnika, ali je namijenjeno svima kako bi se razvijali u duhu, obogatili se iznutra i bolje razumijevali svijet oko sebe. To se prima okom i srcem.

Onda biste ovu izložbu mogli “prošetati” po još kojem portunu?

– Ako je neko zainteresiran, zašto ne!? Bolje nego da čuči u skladištu. Doista mislim da umjetnost mora izići iz galerija. Naravno da ima izričaja koji ne mogu vani, ali kako bi bilo lijepo i zanimljivo šetati Splitom kad bi nas na pjaci ili po portunima dočekivale umjetničke instalacije, panoi s likovnim djelima a ne reklamama Coca-Cole, kad bi orkestri svirali vani, baletani plesali po trgovima ili trgovačkim centrima… Mislim da bi to bilo baš lijepo.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close