KulturaVečernji list

Radim od devet ujutro do ponoći, ali vrlo često dočekam i četiri, pet ujutro

Matej Meštrović, i to s pravom, nosi titulu našeg najsvestranijeg glazbenika. Prvi pijanistički nastup u nogama je, ili točnije rukama, imao s već šest godina i već više od tri desetljeća neprekidno stvara i sanja glazbu. Poznat je kao okorjeli radoholičar, sam je svoj menadžer, organizator koncerata i kreativni um iza mnoštva kako glazbenih tako i filmskih projekata. Ni pandemija nije ga mogla usporiti pa je tako nedavno s Renatom Sabljak kao božićni poklon snimio pjesmu “Silent Night” te izdao svoj najnoviji solo pijanistički album “Piano Waves”.







Neokrunjena kraljica mode
Točno pola stoljeća bez francuske dizajnerice koja je oslobodila žensko tijelo



Prvi nastup pred publikom, u Hrvatskom glazbenom zavodu, imali ste sa samo šest godina. Otkud takva ljubav prema glazbi od najranije dobi?

Često ja u svojim intervjuima spominjem činjenicu da je moja majka pijanistica i pedagoginja i da je 1969. godine svirala Mozarta s orkestrom, a ja sam tog Mozarta slušao iz njezina trbuha. Uvijek kažem da sam na pozornici bio i prije nego što sam se rodio. I mogu reći da se zaista na pozornici osjećam kao u majčinoj utrobi. Najsigurnije i istovremeno zaista najsretnije. To možda i malo zvuči šaljivo, međutim u tome ima puno istine. Od najmanjih nogu ja sam počeo uz majku svirati i učiti note, igrati se s instrumentom, improvizirati na klaviru. Kad sam imao samo šest godina, a postoji i snimka toga, mama me upitala što ću svirati. I ja sam izmislio naslov “U moru šum” i dvadeset i dvije minute bez prestanka improvizirao na klaviru. A djeca u toj dobi obično mogu improvizirati možda tek nekoliko minuta. U tom smislu, osjećam kao da glazba nekako izvire iz mene, ona je dio mene i onda kad ne sjedim za instrumentom, uvijek čujem glazbu u svojoj glavi.

Dakle, oduvijek ste znali da vam je glazba poziv? Nisu vam glazbena škola i neprekidno vježbanje, kao mnogoj djeci, predstavljala pretjeranu muku?

Apsolutno. Ja sam vrlo rano, sa šesnaest godina, upisao Muzičku akademiju, išao na sva moguća natjecanja, strahovito puno vježbao klavir, po dvanaest sati dnevno i nitko me na to nije tjerao. U meni je postojala neka golema ambicija i želja da budem najbolji. Naravno, negdje u pubertetu imao sam jednu veliku krizu, no budući da je mama pedagoginja, ona je tu stvarno mogu reći sjajno reagirala. Opet se vraćam na tu svoju vječnu želju improviziranja – i u djetinjstvu i u mladosti uz vježbanje klavira uvijek svirao bih neke svoje teme, improvizirao, opuštao se i upuštao u glazbu na neki način na koji je ja osjećam, a ne tako da samo reproduciram i vježbam određeni program koji mi je bio zadan. U toj krizi sam rekao mami da ja ne želim biti pijanist, da se želim ispisati iz muzičke škole i više ne mogu. Ona je na to rekla: “Nema problema, sutra ću te odmah ispisati iz muzičke škole, ali više nakon toga nećeš smjeti dodirnuti klavir”. I tu noć nisam mogao spavati, s jedne strane mislio sam “super, više neću morati ići u muzičku”, ali s druge strane, potreba za instrumentom je bila puno jača. Tako da je kriza prošla.

Čini se da vam, kao slobodnom duhu, nije odgovaralo takvo institucionalizirano obrazovanje?

Ja sam oduvijek bio slobodni umjetnik i istina je da sam se uvijek u životu na određeni način borio protiv institucionalizacije. Zapravo i cijeli život djelujem izvan sustava. Ja gotovo nikada ne dobivam niti ne ispunjavam raznorazne natječaje, uvijek pokušavam svoje koncerte organizirati na tržišnoj osnovi, vrlo rijetko u nekakvim ciklusima, pokušavam djelovati poduzetnički, na način da je moj koncert tržišno opravdan – koliko ću prodati karata u dvorani, toliko ću zaraditi novaca, odnosno platiti dvoranu i sve troškove koji su vezani za koncert. To je poprilično teško, pogotovo u žanru glazbe kojim se ja bavim jer ipak to nije popularna glazba, tako da je i publike puno manje, no tu je i zadovoljstvo i golema pozitivna energija koju čovjek dobije nakon što rasproda recimo Lisinski ili četiri Hrvatska narodna kazališta, što mi se i dogodilo prije nekoliko godina kad sam organizirao hrvatsku turneju Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” za tri klavira. Tu turneju sam organizirao potpuno sam, bez menadžera, i u tom smislu apsolutno sam uvijek djelovao i djelujem izvan institucija. Zašto? Zato što mene, zbog moga slobodnog karaktera, slobodne duše, jednostavno institucije, a pogotovo u Hrvatskoj, guše, svrstavaju te u jedan određeni okvir u kojem se ti moraš prilagoditi instituciji. To je jedan od velikih problema, po mom mišljenju, u hrvatskoj kulturnoj politici, da se tako izrazim, jer smatram da u Hrvatskoj postoji puno pojedinaca i mojih kolega koje je jednostavno teško ih je svrstati u neke okvire i svi oni su osuđeni djelovati izvaninstitucionalno. Međutim, ponekad je puno jednostavnije organizirati turneju u četiri HNK nego visjeti na natječajima i obrazlagati kakvu ja to viziju imam i što ću napraviti. U tim objašnjenjima čovjek se pogubi i izgubi dragocjene dane i mjesece u očekivanju nekakvih rezultata. Strpljivo i organizirano spremam i pripremam svoje projekte godinama unaprijed, ali kada u nešto uđem onda želim sam od sebe vidjeti rezultate. I zaista se trudim napraviti nešto posebno i originalno i nešto što će na kraju biti zanimljivo i primamljivo publici koja uvijek hrpimice i beskrajno rado dolazi na moje koncerte.

Poznati ste upravo po tome što ste sam svoj menadžer, producent, organizator i uopće veliki radoholičar. Kako izgleda jedan vaš dan, kada punom parom nešto pripremate?

Ne sjećam se kada sam zadnji put bio desetak dana na godišnjem odmoru. Jer čak i u takvim trenucima uvijek nešto radim i smišljam pa makar to bilo snimanje kadrova mobitelom za svoj imaginarni spot. Moj radni dan najčešće izgleda tako da se ujutro ustanem oko devet sati, skuham kavu i zapravo još polusnen sjednem ispred računala i svog klavira u studio i pustim si na preslušavanje djelo na kojem radim. I zatim ili ispravljam ili napredujem i stvaram i komponiram dalje. Sad tu postoji puno različitih momenata, ponekad radim na nekom velikom projektu ili imam rokove, no ako govorimo o tipičnom danu, onda radim od devet ujutro do ponoći. Napravit ću jednu pauzu za ručak, prošetat ću psa, ali sve ostalo vrijeme ću sjediti do te mjere dok ne shvatim da me od sjedenja nezamislivo bole koljena i leđa, no bit ću beskrajno sretan i ispunjen. Vrlo često se dogodi i da dočekam i četiri, pet ujutro, a da uopće ne znam koliko je sati dok ne shvatim da je došla zora jer kroz prozor vidim svjetlost i čujem ptičice. Odem i zaspem nekoliko sati, a ako sam u velikom kreativnom procesu, onda mi kreativni proces niti ne dopušta da spavam. Ni kada legnem, ne mogu prestati misliti o glazbi koju stvaram i ona mi doslovce svira u glavi – čak i u snu.







Kraljica krimića
Izdavači su je odbijali 25 godina, a onda im je dala što su čekali



Vaša majka, koju ste ranije spomenuli, poznata je pijanistica Sretna Meštrović koja se upravo ove godine oprostila od čak 65 godina duge karijere. Koliko ste se ugledali na nju tijekom odrastanja?

Da, u ožujku je ona odsvirala svoj posljednji koncert. Iza nje je zaista mnogo mnogo godina rada i mislim da je to obilježila na najljepši mogući način. No ovo pitanje nije lagano, naravno da mi je majka bila uzor, a uostalom i moj profesor i učitelj, no ipak je moj cijeli životni put otišao u jednom trenutku u drugom pravcu. Količina kreativnosti koju ja nosim u sebi je zapravo prevagnula u tom smjeru da nikada nisam bio sretan baviti se isključivo pijanizmom u smislu reproduktivnog pijaniste. I tu svaka usporedba s mojom mamom prestaje jer sam se počeo baviti komponiranjem od najmanjih nogu. Već sa šesnaest godina sam nastupio na Danima hrvatske glazbe kao najmlađi kompozitor u povijesti te manifestacije. I već sam tada otišao u sasvim drugom pravcu. Uostalom, bavim se i filmom, autor sam preko četiristo dokumentarnih filmova te, osim što sam glazbenik i kompozitor, paralelno se već dvadesetak godina bavim videom, radim sam sebi videospotove… Tehnologija mi nije strana i koristim je do zadnjeg atoma – ipak sam svoj prvi kompjutor kupio kad sam imao 19 godina. Tu je naravno još i rad na kazališnim predstavama, projekti za orkestar i manje sastave, a uvijek sve u nekoj želji stvaranja, želji javnog sviranja i prezentiranja vlastitih djela.

Što vas to privlači filmskom mediju?

Teško mi je to objasniti. Čovjek, kada stvara glazbu, često zatvori oči, sjedi ispred instrumenta, svira i nekako vizualizira tu glazbu. Dolaze ti neke lijepe slike, ovisno tko što voli – ja jako volim prirodu i pejsaže, more… I ta neka mašta, bajkovita filmska mašta manifestira se u obliku slike ili kadrova koji mi često prolaze ispred očiju dok nešto komponiram. Vrlo davno se u meni počela rađati ideja da pokušam na neki način predočiti taj san koji imam u glavu u određenu vrstu videa gdje ću onda vlastitu glazbu oplemeniti s vizualizacijom i na taj je način moda i bolje približiti publici i slušateljima koji me prate. Ono čime se recimo mogu pohvaliti jest video mog trija Expresto u kojem nastupaju Borna Šercer na udaraljkama i Kristina Bjelopavlović na klaviru četveroručno sa mnom. I jedan video naše obrade “Mađarskog plesa” nedavno je prošao brojku od više od tri i pol milijuna pregleda na YouTubeu. To se jednostavno dogodilo preko noći, stizale su nam tisuće komentara, dijelio se po svijetu, a analitika govori da nas gleda publika od Koreje do SAD-a. To je također jedan poticaj za svako daljnje stvaranje i djelovanje.

Kazali ste da vam tehnologija nije nimalo strana, a i YouTubeom, Facebookom i ostalim društvenim mrežama odlično vladate. Mislite li da su one dobar alat za promociju umjetnosti?

Društvene mreže su apsolutno fantastičan alat kojim čovjek može sebi i onome što radi dati neku vidljivost. Prije nekoliko dana objavio sam na Facebooku i svoj album Piano Wakes, solo klavirski album, i za njega video spot koji sam isto tako u potpunosti sam radio. Društvene mreže su tu sjajan jedan alat, pogotovo ako se čovjek s njima zna ciljano služiti.

S obzirom na to da komponirate i filmsku glazbu, zvali su vas hrvatskim Johnom Williamsom. Imponiraju li vam takvi komentari ili biste radije da vas ni s kim ne uspoređuju?

To ispada i pomalo apsurdno, upravo zato što nažalost u Hrvatskoj do sad nisam imao priliku pisati filmsku glazbu, A i taj komentar da sam ja hrvatski John Williams, napisao je jedan američki kritičar čuvši moj CD Tri rapsodije za klavir i orkestar – koje nisu filmska glazba već koncertna, moj veliki projekt snimljen sa Zagrebačkom filharmonijom. I vraćam se na taj apsurd da u Hrvatskoj nisam imao prilike raditi glazbu za igrani film, a imam u svom opusu preko 400 dokumentarnih filmova.

Kako se vi posljednjih mjeseci uspijevate nositi s koronavirusom, karantenama, zabranama… Pogotovo s obzirom na stanje u našoj kulturi i prepreke s kojima se suočavaju samostalni umjetnici u ovom razdoblju?

Između ostalog, često sam to spominjao, ali ta činjenica je neosporna – ja sam nakon Ive Pogorelića jedini hrvatski pijanist koji je nastupio u Velikoj dvorani Carnegie halla. I jedini hrvatski kompozitor koji je ikada u toj istoj dvorani imao praizvedbu svog djela, u ovom slučaju Dunavske rapsodije. Itekako mislim da u tom kontekstu hrvatskoj kulturi, i to ne samo s tim projektom, nego općenito svojim djelovanjem, doprinosim i prepoznatljivošću i dajući autentičnost ozbiljnoj hrvatskoj glazbi. I ja kao slobodni umjetnik koji nema plaću, nema apsolutno nikakve zagarantirane zarade, živim isključivo od onoga što proizvedem i što komponiram te organizirajući vlastite koncerte. Posljednjih mjeseci mi živimo u jednoj izuzetno teškoj situaciji kao čitavo društvo. Međutim u jednoj Njemačkoj svim umjetnicima je iz posebnog fonda podijeljeno sasvim dovoljno, a to su nevjerojatne cifre, sredstava za život. Mi smo u prvih nekoliko mjeseci primili minimalnu plaću i od onda apsolutno ništa. Živim u vremenu kad su kafići i restorani zatvoreni i kada država tim restoranima i kafićima daje naknade, no nama umjetnicima država ne daje doslovce niti lipu pomoći. Zašto? Zato što su koncertne dvorane otvorene. No u tim koncertnim dvoranama, recimo u Hrvatskom glazbenom zavodu, na koncert smije doći trideset ljudi. Volio bih da mi netko objasni kako tržišno opravdati i organizirati koncert na koji će doći trideset ljudi i kako od tih trideset ljudi ja mogu platiti dvoranu i zaraditi novac da platim porez hrvatskoj državi. To su činjenice, no glas nas umjetnika se uopće ne čuje jer kada nastupi ovakva kriza onda nažalost umjetnost ispada najmanje potrebna. Svi su jako sretni i uživaju u online koncertima i događajima, a to nama umjetnicima može donijeti neku vidljivost i povezanost s publikom, ali nažalost ne može nam donijeti novac. I to je apsurd u kojem mi živimo i o kojem se vrlo malo piše i govori i u kojem smo mi umjetnici, mogu reći, na rubu gladi. Apsurd u kojem se društvenim mrežama na kraju krajeva sa svima nama čak i šale i pišu doskočice poput onih da odemo kopati krumpire. A kad situacija nije ovakva, svi će jako rado doći i poslušati moj koncert, koncerte svih mojih kolega i na kraju i koncerte popularne glazbe. Svi slušaju našu glazbu i mi se od te glazbe trudimo živjeti, no nama je trenutno onemogućeno da živimo od vlastitog rada.







Najveći trik 20. stoljeća
Dok su se borile za pravo glasa, horde su plaćale da na pozornici vide prerezane žene



A kako je ova pandemijska situacija utjecala na vaš kreativni rad?

S tim nemam nikakav problem zato što ja cijeli svoj život na određen način živim u karanteni u svom studiju i od jutra do mraka stvaram. To mi nije teško palo. Ono što mi je jako teško palo jest da mi fali javno sviranje i koncerti. Nedavno sam objavio novi album, Piano Waves, koji sam stvarao i nešto prije korone, ali i za vrijeme karantene. To je jedan strahovito medidativan materijal, šezdeset minuta klavirskih kompozicija u koje sam utkao sve svoje misli i osjećaj življenja u karanteni s glazbom. Unutar njega nalazi se i kompozicija “HGZ Potresno”, za koju sam odmah nakon prvog proljetnog potresa u Zagrebu napravi potresan i težak spot s fotografijama Hrvatskog glazbenog zavoda Zvonimira Ferine. Pandemija me omela doduše u nekim projektima, pa iako sam trebao u svibnju snimati u Londonu, to je ipak odgođeno do daljnjega. No, nije me omela u stvaranju i komponiranju i pripremanju svih tih projekata koje nosim u svojoj glavi.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close