KulturaVečernji list

Pokušava li Polanski novim filmom dokazati da je nepravedno optužen?




 | Autor : Screenshot

Foto: Screenshot


Alfred Dreyfus središnji je lik jednog od znakovitijih sudskih procesa koji je žestoko podijelio francusku javnost i političku scenu krajem 19. stoljeća. Taj židovski časnik lažno je optužen za veleizdaju te je osuđen na robiju na Vražjem otoku. Zataškavanje i krivotvorenje dokumenata i dokaza unutar vojske, a sve s ciljem da se prikrije pogreška i nepravda prema Dreyfusu, bio je skandal koji je izazvao niz građanskih izgreda i nemira. Na ponovljenom suđenju, unatoč oslobađajućim dokazima, Dreyfus uz olakotne okolnosti dobiva smanjenu kaznu – „samo“ 10 godina zatvora. Međutim, uskoro ipak biva pomilovan te je vraćan na svoju vojničku dužnost. Možda afera Dreyfus ne bi bila toliko ni poznata da je u svom čuvenom pismu „Optužujem“ nije popularizirao Emil Zola. A možda bi bila još manje poznata da je toliko godina poslije na dnevni red nije donio baš Roman Polanski.

Nije ovo prva ekranizacija te uvijek aktualne i na svako društvo primjenjive priče. Međutim, nijedna dosadašnja nije digla toliko prašine ni donijela toliko negodovanja u filmskom svijetu kao ova. Zašto? Samo zato što je njezin autor i sam „optuženik“. Naravno, ono što (ni)je uradio Dreyfus i ono što (ni)je uradio Polanski je neusporedivo, no pokušava li Polanski ovim filmom poručiti da u Dreyfusu vidi svoga subrata i supatnika? Pitanje je to na koje se ne može dobiti odgovor, no ipak je nemoguće ne pomisliti barem na trenutak kako su upravo to bile redateljeve intencije.

„Časnik i špijun“ dobio je lani u Veneciji veliku nagradu žirija te čak 12 nominacija za francuskog Oscara – za nagradu César. Budući da Hollywood ne oprašta, nagrade i nominacije nisu se u ovom slučaju tumačile kao potvrda kvalitete filma, nego kao bespotreban i ni po čemu zaslužen marketing Romanu Polanskom. No, koliko god da je teško danas povući distinkciju između umjetnika i umjetnosti, neosporno je kako je „Časnik i špijun“ sasvim solidan povijesni film. Njegovi najveći aduti svakako su gluma i scenografija. Prizori zadimljenih mračnih prostorija, koje uvijek imaju gotovo geometrijski jasne linije i proporcije, idealan su prostor za ostvarenje punog potencijala lika poručnika Picquarda. Upravo se preko njega, kao preko središnjeg lika filma, prikazuje sva trulež i sustava, ali i ljudi koji su njegov sastavni dio. Opisivanje gnjilog sustava lišeno je pak svakog kiča, pa čak i emocija. Sve što je rečeno i prikazano, učinjeno je krajnje jasno, koncizno, gotovo kirurški precizno i vojnički disciplinirano. Iako i sam hladan i suzdržan, Picquard je sigurno dežurni svjetlonoša u cijelom kolektivu i kao takav pokazuje kako se nepravda može istaknuti i bez puno strasti i halabuke. Koliko god to bilo zanimljivo promatrati, toliko takvom prikazu nedostaje barem malo gorljivosti koja će, ako ništa, povećati dinamiku filma.

Drama, Francuska, 132 min.

Režija: Roman Polanski

Glumci: Louis Garrel, Christophe Maratier

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close