AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Pitali smo apostolskog nuncija kad će Stepinac postati svetac, njegov odgovor je znakovit: Ako kanonizacija stvara još više sukoba, bolje je ne žuriti

Mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, primio nas je u srijedu 13. siječnja u zgradi Nuncijature kako bismo obavili razgovor za Slobodnu Dalmaciju, upravo na dan kad je prije 29 godina Sveta Stolica priznala Republiku Hrvatsku. Ovo je prvi intervju, otkako je u jesen 2019. stupio na službu, koji je nadbiskup Lingua dao za hrvatske javne medije.

Do sada ste obavljali službe u brojnim apostolskim nuncijaturama, u različitim državama s vrlo različitim karakteristikama u pogledu odnosa Crkve i države. U našoj zemlji na snazi su četiri ugovora kojima se uređuju odnosi između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Jeste li zadovoljni načinom na koji se oni provode?

– Svaka zemlja nesumnjivo ima svoje posebnosti, svoje ljepote i svoje izazove. Između Iraka i Jordana, gdje sam počeo služiti kao nuncij, i Kube, gdje sam bio prije svojeg dolaska u Zagreb, i sada u Hrvatskoj, situacije s kojima sam se susreo i problemi s kojima se trebam suočiti sasvim su različiti.

Ovdje sam naišao na vrlo dobro razumijevanje između Crkve i države, kodificirano, kao što ste spomenuli, u četiri ugovora. Nemam apsolutno nikakav razlog žaliti se na to kako se oni provode, premda, naravno, uvijek treba težiti većem dijalogu i boljoj suradnji, kao što je to nedavno učinjeno na sastanku Stalnog odbora Biskupske konferencije i Vlade.

Koje su novosti proizišle s tog sastanka?

– Iskreno, nisam puno upoznat sa sadržajem tog sastanka, ali znam da je tom prilikom odlučeno da se održi redoviti sastanak svakih šest mjeseci radi provjere provedbe tih ugovora i rješavanja eventualnih problema koji se mogu pojaviti s vremena na vrijeme.

Crkva je pokazala hvalevrijednu spremnost na suradnju s državom također prilikom ekonomske krize uzrokovane koronavirusom, prihvativši za cijelu godinu smanjenje od 10 posto mjesečnih prihoda koje prema spomenutim ugovorima prima od države. Naravno, to nije dovoljno da bi se riješio veliki deficit uzrokovan pandemijom, ali nesumnjivo pokazuje dobro razumijevanje i suradnju te ističe osjetljivost Crkve za opće dobro.

Osveta ljubavi

Kad ste nedavno bili u Jasenovcu, citirali ste papu Franu, koji je rekao: “Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali odbijaju da njima ovlada ona ista razorna sila koja im je nanijela zlo. (…) Osveta ništa ne rješava.” Hrvatski svećenik, mučenik iz Istre, blaženi Miroslav Bulešić, rekao je svojim mučiteljima: “Moja osveta je oprost.” Što mislite o tome?

– “Moja osveta je oprost”: kolika snaga u ovoj izjavi blaženog Miroslava Bulešića! Upravo ono o čemu sam prije govorio: osveta ljubavi. Ovo je istinski kršćanski mučenik! Ponekad me drugi pomalo kritiziraju jer ne volim koristiti riječ “mučenik”, nego je koristim uvijek u prilično restriktivnom smislu budući da, kažem sam sebi, nije dovoljno biti ubijen, čak niti biti ubijen zbog vjere, da bismo bili istinski kršćanski mučenici. Po mojem mišljenju, potrebno je imati u srcu sposobnost opraštanja, prihvaćanja mučeništva.

Možemo li po tome blaženog Alojzija Stepinca smatrati mučenikom?

– Crkva je već službeno priznala kardinala Alojzija Stepinca kao mučenika, premda njegova smrt nije bila nasilna, nego je riječ o polaganom mučeništvu, poput torture koja je trajala nekoliko godina, što je on prihvatio s herojskim strpljenjem, podvrgavajući se poniženju jasno montiranog procesa.

Uvijek je bio spreman oprostiti, kao što je posvjedočio u dirljivoj homiliji održanoj u Svetom Ivanu Zelini 1938. godine u kojoj je izrekao da oprašta onima koji su mu pljuvali u lice, koji su mu pisali uvredljiva pisma, psovali ga i ismijavali: “Opraštam svima iz dubine svoga srca.”

Prema vašem mišljenju, što je bio razlog njegova mučeništva?

– Vjerujem da se blaženi Stepinac može smatrati mučenikom jedinstva jer, u biti, ono što se od njega tražilo bilo je da se odvoji od zajedništva sa sveopćom Crkvom kako bi osnovao nacionalnu crkvu. Možda bi, da je tada prihvatio voditi nacionalnu crkvu, bio okrunjen slavom već ovdje na zemlji, ali on je radije izabrao umrijeti nego odreći se zajedništva s Petrovim nasljednikom.

U vezi s tim, ima li kakvih novosti u postupku kanonizacije i kada bismo mogli očekivati ​​njegovo proglašenje svetim?

– O toj sam temi, kao što znate, već ranije govorio. Stoga, smatram da i dalje vrijedi ono što sam rekao prvi put kad sam slavio svetu misu u zagrebačkoj katedrali. Tada sam rekao da sam imao jasan osjećaj, dok sam klečao u molitvi ispred njegova groba i pitao ga u punoj prostodušnosti što bih mogao učiniti da ga Crkva službeno proglasi kao sveca, da mi odgovara: “Zašto se brineš za moju svetost? Brini se za svoju!” Kao da mi želi reći: Ja sam već prispio, završio svoj sveti put. Ne trebaš se brinuti za mene, ti si taj koji na tom putu još moraš hoditi!

Kasnije, ali to je moj osobni doživljaj, osjetio sam se autoriziranim od blaženika da u njegovo ime izjavim: “Reci to i Hrvatima, da se ne brinu oko moje svetosti. Bit ću sretniji ako oni budu više nastojali oko osobne svetosti nego da mene proglase svetim!”

Na sprovodu srpskog patrijarha Irineja, njihov predsjednik Aleksandar Vučić rekao je da je postupak zaključen jer je patrijarh uspio uvjeriti Papu da Stepinac nije svet. Je li stvarno tako?

– Hvala na ovom pitanju. Mnogi su me ispitivali i, rekao bih, provocirali nakon što je predsjednik Srbije među zasluge poštovanog pokojnika uvrstio i onu koja je navodno uvjerila Papu da zaustavi kanonizaciju Stepinca. Po mojem mišljenju, to je nedopušteno tumačenje jednog čina ekumenske osjetljivosti Svetog Oca, koji čvrsto vjeruje da jedinstvo svih Kristovih sljedbenika nije opcional, nešto proizvoljno, nego bitni prioritet.

U tom je smislu papa Frane potpuno u skladu sa svojim prethodnicima. Sa svetim Ivanom Pavlom II., koji je u svojoj enciklici “Ut unum sint” rekao da oni “koji su dugim slijedom mučenika međusobno povezani, ne mogu ostati podijeljeni” (UUS 1), te papom Benediktom XVI., koji je kršćansko jedinstvo definirao “svojom osobnom ambicijom i neodgodivom dužnošću”. Jedinstvo između crkava, jer to je želja samoga Krista, mnogo je važnije od dodavanja novog sveca u liturgijski kalendar. Zbog toga papa Frane nije požurio s nastavkom kanonizacije, nego je radije zamolio dvije dotične crkve da iskoriste to kao priliku za zajedničko proučavanje, pažljivo ispitujući duhovni put zagrebačkog nadbiskupa, bez straha od suočavanja s najdiskutabilnijim pitanjima, bez straha od istine.

Nepomućena istina

Nije se saznalo mnogo o ishodima te komisije.

– Mješovita komisija osnovana u tu svrhu nije došla do zajedničkog definitivnog rješenja. Ne znam na koje bi se izvore predsjednik Vučić mogao osloniti da izjavi da je upravo patrijarh Irinej potaknuo Svetog Oca da se predomisli! Istina je da je patrijarh pisao Papi iznoseći mu svoje primjedbe, kao što to svatko ima pravo učiniti, te da je papa Frane ozbiljno razmotrio taj korak do te mjere da je tražio stručnjake s obje strane, katoličke i pravoslavne, da prouče pitanje. Ne čini mi se da je, koliko mi je poznato, slučaj time zaključen. Posljednja javna izjava pape Frane o tom pitanju bila je kada je rekao da, nakon rada povjerenstva, još uvijek postoje neke točke koje zahtijevaju produbljivanje kako bi istina bila nepomućena.

Nije li to, međutim, uplitanje u djelovanje Katoličke crkve?

– Ima ih koji upravo kritiziraju papu Franu smatrajući da je njegovo poštovanje Crkve, koja se ne bi smjela uplitati u naš postupak, pretjerano. Kanonizacija nekog katoličkog nadbiskupa mora biti isključivo u nadležnosti Pape. To je istina, ali je dobro razumljiv i stav pape Frane. Dovoljno je sagledati ono što je već napisao u svojoj prvoj enciklici “Evangelii gaudium”, u kojoj je ilustrirao princip koji kaže da “jedinstvo prevladava nad konfliktom” (EG 226–230), pozivajući nas da uvijek tražimo jedinstvo Crkve, poštujući različitost. Ako, dakle, neka kanonizacija, umjesto promicanja jedinstva, riskira stvoriti još više sukoba, bolje je ne žuriti i pričekati da vrijeme sazre.

Nedavno smo proslavili pedesetu godišnjicu kanonizacije prvog hrvatskog sveca, fra Nikole Tavelića, koji je 1391. godine u Jeruzalemu sa svojom braćom pretrpio mučeništvo u želji da mirno preobrati muslimane na kršćanstvo.

Nikola Tavelić, koji je ubijen zajedno s jednim od mojih sunarodnjaka, svetim Stefanom da Cuneom, bio je mučenik koji je imao hrabrosti navijestiti Istinu u koju je vjerovao premda su od njega tražili da zaniječe ono što je propovijedao. Možda bismo danas biti razboritiji i “diplomatskiji”. Moramo imati na umu da je postignut ogroman napredak u međureligijskom dijalogu. To ne znači odreći se navještaja vlastite vjere, nego da se obje strane, čak i bez dijeljenja stava drugih, međusobno moraju poštovati. Također smo shvatili da se Istina ne može nametnuti: da bismo vjerovali, potrebna je milost!

Danas smo, međutim, posebno u Europi, svjedoci islamskog terorizma, gdje fanatici napadaju crkve i ubijaju nevine ljude izvikujući “Allahu akbar”. Zašto svoju vjeru ne prenose mirno, nego nasiljem?

– Ne smijemo zaboraviti da smo i mi, nažalost kao kršćani, koristili prilično radikalne metode u iskorjenjivanju zabluda, spaljivanjem heretika na lomači. Taj se netolerantni mentalitet nastavlja i danas kroz fundamentalističke skupine koje idu sve do terorizma kako bi iskorijenile ono što oni smatraju pogrešnim. Vjerujem da oni koji žele braniti Istinu oružjem zapravo pokazuju nesigurnost, boje se suočavanja, boje se dijaloga.

Ali sve su to religijska iskrivljenja. Oni nisu autentični predstavnici, premda stvaraju više buke od onih koji su krotki. Citirajući iznova svetog Ivana Pavla II., moramo reći da kršćanski navještaj mora uvijek biti “s poštovanjem”.

Papa Benedikt XVI. vrlo je dobro rekao da je vjerski terorizam “iskrivljenje religije koje pridonosi njezinu uništavanju” (Asiz, 27. listopada 2011.).

Je li moguće doći do razumijevanja s muslimanima?

– Kad je riječ o Istini pisanoj s velikim slovom “I”, ne može biti kompromisa. Istina vjere plod je objave, a ne rezultat neke rasprave. Nije riječ o dogovoru, nego o međusobnom poštovanju. Dokument potpisan u Abu Dhabiju 4. veljače 2019., o “Ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot” između pape Frane i velikog imama Al-Azhara Ahmada Al-Tayyeba, prekretnica je koja nas uči što znači poštovanje unatoč različitosti u mišljenju i vjerovanju. U nedavnoj enciklici “Fratelli tutti” (“Svi smo braća”) Sveti Otac još više objašnjava značenje onoga što on naziva “društvenim prijateljstvom”: uvijek je moguće biti prijatelji, štoviše, braća, čak i ako ne dijelimo ista uvjerenja. Svjedočanstvo je ono koje rasvjetljuje, a ne nametanje.

Ako u nekim kulturama ili u nekim islamskim zemljama još uvijek postoje tragovi netrpeljivosti, ne smijemo, međutim, generalizirati. Dovoljno je samo prisjetiti se naših skandala. Dopustite mi jedan primjer: ne možete općenito osuditi katolički kler jer je neka manjina počinila stravične zločine. Sjetimo se također mnogih svećenika koji svakodnevno rade u tišini služeći siromašnima, bolesnima, starijima, a da za to ne traže reklamu. Prisjetimo se likova kao što su sv. Ivan don Bosco, sv. Vinko Paulski, sv. Franjo Saleški, sv. Ivan Marija Vianney, i drugi. To su naši uzori, oni koje želimo da nas predstavljaju, a ne oni koji nisu bili na visini svog poziva, niti vjerni vlastitim obvezama. I to vrijedi za sve i u svim religijama.

Svi smo krhki

U jednoj ste homiliji rekli: “Takozvane fake news, tj. lažne vijesti, koje se tako lako proizvode i šire, mogu također zagađivati ​​procese i diskreditirati poštene ljude. Međutim, Isus nas poziva na borbu protiv fake news širenjem good news, odnosno dobrih vijesti.” Imate li za kraj neku poruku za nas novinare i medije u Hrvatskoj glede toga?

– Pa ovim ste citatom već sami dali poruku. Ne mogu nego pozvati novinare da se zauzmu u traženju dobra, dobrih vijesti. Potrebni smo nade, treba nam optimizam. Ne radi se o izmišljanju nečega, o stvaranju pozitivnih fake news. Nipošto! Radi se o tome da otvorite oči.

Zašto je lakše govoriti o negativnim stvarima, katastrofama, nesrećama, krađama, napadima, potresima itd.? To je zbog toga što je potreban jedan trenutak da se učini zlo, a za izgradnju dobra obično je potrebno puno vremena. Za izgradnju mosta potrebni su mjeseci, ponekad i godine, a da ga se sruši, dovoljna je jedna bomba! Čini se da zlo olakšava posao novinarima jer se obično odvija u kraćem vremenu. Potrebno je mnogo godina za obrazovanje neke mlade osobe, međutim, dovoljan je trenutak da je pokvarite. Vidite kako je lako ispričati zlo? Čak se i karcinom otkriva iznenada, dok liječenje traje dugo. Uvijek je tako. Teže je spoznati dobro, koje se strpljivo i polako gradi. Poruka koju si dopuštam dati novinarima jest da upotrijebe vlastitu inteligenciju kako bi primijetili šumu koja tiho raste, a ne samo da bi pisali o drvetu koje pada i tako stvara veliku buku. Pozivam vas da otvorite oči za dobro i pokušate to drugima izreći na izgradnju svih. Trebamo pozitivne poticaje.

Posjetili ste ovih dana potresom stradala područja Sisačke biskupije, kao i djelatnike tamošnjeg Caritasa. Tom ste prilikom izjavili kako je u Banovini, kao i u Zagrebu prošlog proljeća, užasan potres zaprijetio ljudima, koji zbog toga žive tjeskobno i materijalno ugroženi. I sami ste zacijelo osjetili ove potrese. Koliko i na koji način Crkva može pomoći stradalima, i što kao kršćani možemo misliti o ovakvim izvanrednim nesrećama pred kojima smo nemoćni?

– Na koji način Crkva može pomoći stradalima? Crkva pomaže stradalima na različite načine koji se u osnovi mogu sažeti na dva glavna vidika: prvo, s duhovnog i psihološkog gledišta; drugo, s materijalnog stajališta.

Ljudi trebaju ponajprije osjetiti da nisu napušteni, da ima puno onih koji dijele njihovu bol i koji su spremni potrošiti vlastiti novac, sposobnosti i vrijeme kako bi ih utješili i ohrabrili. Duhovna blizina, molitva, ohrabrenje su oni najbitniji načini pomoći.

Nadalje, s materijalnog gledišta, Crkva pomaže organiziranjem dobrotvornih aktivnosti, kako osiguravanjem osnovnih potrepština tako i onih dugoročnih, poput obnove kuća, crkava ili djelatnosti koje su uništene ili oštećene.

U tome hvalevrijedan posao obavlja Caritas, koji je mreža solidarnosti, kako nacionalna tako i međunarodna, sve kompetentnija i opremljenija.

Pitali ste me također što mislim o ovakvim izvanrednim nesrećama pred kojima smo nemoćni?

Prije svega, smatram da smo svi krhki i u prolazu. Prije ili kasnije, bilo na miran način, potpomognuti blizinom dragih nam osoba, ili pak iznenada, a možda i na nasilni način ili u samoći, doći će i naš čas, a da ne znamo kako i kada. Stoga nas ovakve tragedije podsjećaju na to da uvijek trebamo biti spremni. Često se molim da mi Gospodin pomogne prihvatiti vlastitu smrt onako kako je On zamislio: gdje, kako i kada On želi. I siguran sam da neću umrijeti ni minutu prije ni minutu kasnije, pa čak niti metar naprijed ili jedan natrag od mjesta i vremena koje je On odredio.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close