KulturaSlobodna Dalmacija

Pet žena Ivana Meštrovića – Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga – ljubavi, smrti, suze i strasti kiparskoga klasika na izložbi u Splitu

U splitskoj Galeriji Meštrović postavljena je izložba “Ivan Meštrović i sve njegove ljubavi” autorice Iris Marinović, koja u fokus stavlja intimne detalje iz umjetnikova života, fotografije i pisma iz obiteljskog arhiva, ulomke iz Meštrovićeva biografskog ljubavnog romana “Vatra i opekline” te sjećanja njegove djece.

Prezentirani materijal je “povezan” sa skulpturama izloženim u stalnom postavu i nadopunjava, odnosno otkriva pozadinu nastanka određenih umjetničkih djela. Primjerice, uz skulpturu Vestalke izložena su pisma i ulomci iz romana koji svjedoče o dubokoj duhovnoj ljubavnoj vezi Ivana Meštrovića i češke umjetnice Ružene Zatkove, koja je u konačnici umjetnika i inspirirala za to djelo.

– Pisma otkrivaju manje poznate ili nepoznate ljubavne detalje iz umjetnikova života, dok nam izložene fotografije materijaliziraju fizički izgled žena koje je umjetnik uprizorio u svojim djelima, kazala nam je muzejska pedagoginja Iris Marinović. – Tako doznajemo o umjetnikovim skrivenim osjećajima, prvoj tragičnoj ljubavi, Olimpiji, novoj ljubavi i prvoj ženi Ruži Klein, njegovim kasnijim ljubavnim izletima s gospođama Ruženom i Marijom Banac, bračnim razmiricama i ljubomornim ispadima te razvodu i konačnom smiraju uz drugu ženu Olgu i neizmjernoj ljubavi prema djeci koju su dobili. U konačnici izložba ističe najbitniji osjećaj koji je Meštrović pretočio u svoja djela, ljubav – ljubav prema roditeljima i obitelji, ljubav prema domovini, ljubav prema ženama, ljubav prema djeci, kao i ljubav prema umjetnosti i stvaranju – kaže autorica izložbe koja u Galeriji Meštrović ostaje otvorena do 15. veljače.

BEČKI DANI

Premda se Meštrovića čitav niz desetljeća zbog različitih razloga, nerijetko i ideoloških, hrvatskoj javnosti predstavlja kao herojsku, mitsku figuru, on je bio i ostao samo čovjek, a njegove osobne, ponajprije ljubavne drame, utjecale su na njegovu umjetnost. Prema pisanju Mirka Račkog, umjetnikova prijatelja: Iako malena rasta, Meštrovićeva duga kosa, sanjarske oči i orlovski nos privlačili su žene toliko da je “jedna glumica u novinama izjavila da je on Buda, prorok, Krist, ne znam što još sve za nju nije bio…”

Takav status u Beču, u koji je Ivan Meštrović došao s tek 17 godina, u metropoli prožetoj Klimtovim i Schieleovim strastvenim djelima te Freudovim seksualno oslobađajućim teorijama, nije mogao ne ostaviti trag. Kakav je to trag bio, možda svjedoči činjenica da mu je bilo zabranjeno pokazati “Veneru mojih dana”, na izložbi Secesije 1906. Bila je i za bečki ukus previše moderna. Pet je ljubavi presudno utjecalo na Meštrovićev život i djelo: Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga. Prva je bila romantična ljubav, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta pretežno obiteljska i umirujuća.

O svojoj prvoj, bečkoj tragičnoj ljubavi prema Olimpiji kipar nikada nije nikome govorio, pa se ona dugo nije spominjala ni u jednoj njegovoj biografiji, a ne zna se ni prezime tragične djevojke. Ona je naknadno “otkrivena” tek iz dva njegova pisma iz Beča ocu u Otavice 1903., a o njoj, ali i inače o Meštroviću, pisao je Duško Kečkemet.

– Navedena pisma svjedoče o romantičnoj mladenačkoj ljubavi koja je tragično započela, a još se tragičnije završila, zapisao je Kečkemet. – Plačljivi stil u duhu je Goetheovih pisama mladoga Werthera, koja su i tada izazivala suze čitatelja. Inače, bilo je to doba simbolizma u literaturi, sa stalno prisutnim ljudskim tragedijama, nesretnim ljubavima, a posebice likom smrti, tako čestim motivom u tadašnjoj književnosti i likovnoj umjetnosti.

Činjenica je da se Meštrovićeva bolna ljubav prema mladoj Francuskinji Olimpiji izravno odrazila i na njegovim ranim skulpturama toga vremena: Prvoj ljubavi, Bolesnoj djevojci, Ljubavnicima, Na grobu mrtvih ideala i Posljednjem cjelovu, dodaje Duško Kečkemet.

ŽENIDBA S RUŽOM

No nedugo nakon Olimpijine smrti, očito se ipak brzo oporavivši od gubitka, potkraj 1903., susreće Ivan Meštrović Ružu Klein, pa se među njima odmah rađa ljubav koja će biti ovjenčana i brakom… Pisma Ruži Klein Meštrović počinje pisati već 1903., kad su oboje bili tek navršili dvadeset godina, a iz Meštrovićevih pisama – jer Ružina pisma nisu sačuvana – jasno je koliko je siromašni mladić iz Otavica bio ambiciozan.

– Ivan Meštrović je svoju prvu ženu Ružu sreo upravo u Beču, gdje je radila kao kitničarka u salonu damskih šešira. Upoznala ih je njezina starija sestra Ljuba, kazao je kiparev sin Mate Meštrović u jednom intervjuu koji je uvršten i u njegovu knjigu “U vrtlogu hrvatske politike”. – Ružin otac nije odobravao vezu svoje kćeri s 21-godišnjim seljačićem koji je, gotovo bez krajcara u džepu, studirao kiparstvo na bečkoj akademiji. Kad ga ona nije poslušala, potjerao ju je 1905. iz kuće. Ruža i Ivan Meštrović su dvije godine živjeli zajedno i potom se vjenčali 1907. Zbog bijednih životnih uvjeta, Ruža najprije nije htjela imati djece, iako je moj otac jako želio djecu. A poslije, kad su im se prilike popravile, ona više nije mogla rađati. Zato su se i rastali, kazao je Mate Meštrović.

S Ružom, koja je imala nekoliko tragičnih trudnoća, nakon kojih više nije mogla imati djecu, Meštrović je ostao punih dvadeset godina.

Treća posebna žena u Meštrovićevu životu, osebujna umjetnica Ružena Zátková, jedina češka predstavnica futurizma, suprug je, ruski diplomat Vaslilij Kvoščinski 1912. doveo u Meštrovićev studio u Rimu, a naš je kipar odmah razabrao u njoj “krepku i ljupku ženu, ženku koja svom svojom nesvjesnom snagom nasrće na njegovu mužjačku čulnost”. Njezina mu se građa tijela, objasnio je, činila stvorenom “samo da ljubi i rađa”. Suprug joj je, naime, naručio portret, a Meštrović je napravio figuru na koju su i Ruženin muž i Meštrovićeva žena burno reagirali, jer su u njoj vidjeli simboličan čin Ruženinog podavanja i pokoravanja ne mužu, nego kiparu. Veza s Ruženom, međutim, ostala je platonska, djelomice i zato jer je njezin pogled na tjelesnost bio vrlo različit od Meštrovićeva.

– Vjerovao je da umjetnost izvire iz ljudskog erosa, da seksualni i umjetnički nagon imaju isti izvor i da predstavljaju afirmaciju života, kolektivni i ljudski prkos smrti, težnju za vječnošću – zapisao je Mate Meštrović o svome ocu.

SUSRET S MARIJOM

Ivan Meštrović upoznao je Mariju Banac, rođenu Račić, u Rimu, u isto vrijeme kad je upoznao i Ruženu, no Meštrovićeva sjećanja na Mariju započinju u Londonu 1915. godine, kada ujedno započinje njihov dublji odnos. Zbližio se s njom, međutim, u vrijeme kad je njezin muž Božo Banac, pripadnik ugledne i bogate brodarske obitelji, od njega naručio mauzolej za svoju obitelj, koji je Meštrović i napravio 1922. u Cavtatu. Mauzolej obitelji Račić, odnosno Gospa od Anđela, smješten je na groblju sv. Roka, na najvišoj točki poluotoka Rata, iznad urbane jezgre Cavtata, i prva je realizirana arhitektura Ivana Meštrovića za zlosretnu lozu Račića koja je 1919. pretrpjela tragičan gubitak kad je od gripe španjole umro prvo Ivo Račić, a potom i njegovo dvoje djece.

– Marija nije bila sretna u braku s Božom Bancem, ponajviše stoga što je on bio opasan ženskar i stalno je varao – konstatira Mate Meštrović, premda dodaje da s Meštrovićem kao “otac i najmlađi sin nikad nismo razgovarali o njegovoj ljubavnoj prošlosti”. U svome “romanu s ključem”, međutim, “Vatra i opekline”, koji je izdan nakon smrti Ivana Meštrovića, jedino Mariju Banac ne naziva pravim imenom već joj je nadjenuo ime Klara. No u romanu postoji i zanimljiv pasus gdje Ruža, Meštrovićeva supruga, kaže: “Priznao ti ili ne priznao, Klara je u tebe zaljubljena i ona u sebi silno pati. Ti si pravi mučitelj žena. Nemoj misliti da je mrzim, ja je samo žalim.”

Da priča bude zapetljanija, čini se da je Ruža, barem neko vrijeme, dopuštala flertovanje svoga muža s Marijom, njihovom zajedničkom prijateljicom. Kako bilo da bilo, u Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu ostali su sjajni i dirljivi prikazi Marije Banac, rođene Račić, koju je veliki kipar otjelovio, između ostaloga, i u liku anđela i golubice. No u istom mauzoleju je i prikaz anđela s licem Ružene Zatkove, koja je u to vrijeme umirala u švicarskom sanatoriju od tuberkuloze.

Svoju drugu suprugu i majku svoje djece, magistricu farmacije iz Križevaca Olgu Kesterčanek upoznao je u Dubrovniku, gdje je ona bila suvlasnica ljekarne u Gružu. Meštrović prvi put spominje Olgu, i to kao prijateljicu svoje žene, u pismu bratu Petru u jesen 1921., a te iste godine napravio je i prvi portret Olge Kesterčanek, “Olga čita”. Te iste godine Ruža Meštrović napustila je Dubrovnik, čime je navijestila odustajanje od braka sa kiparom.

OLGA KESTERČANEK

Došlo je do raskida s Ružom s kojom je proživio godine putujući po Europi i uspinjući se, pri čemu se ona kao inteligentna, okretna i sposobna žena, i sama umjetnički nadarena, znala ponašati u elitnoj sredini i otvarati njemu vrata. Molio ju je u Dubrovniku da među njima “ostane kako jest”, ali da mu “dade neograničenu slobodu”, što Ruža nije htjela prihvatiti.

– Otac je duboko u sebi nosio svjetonazore svoje seoske patrijarhalne sredine, zabilježio je Mate Meštrović. – Držao je da su djeca najvažniji smisao bračne veze. Po njegovu sudu, od presudne je važnosti stvoriti potomstvo, osigurati nastavak prezimena i loze.

Na portretima Meštrović Olgu prikazuje kao zrelu i staloženu ženu, a u Galeriji Meštrović je jedan od tih portreta, prema gipsanom modelu, u kamen prenio kipar Ivo Lozica. Zanimljiv je podatak da je za izradu toga djela upotrebljen ostatak bloka grčkog mramora u kojem je 1933. godine bila isklesana “Povijest Hrvata”. Meštrović je Olgin lik prenio i u brojna druga djela, primjerice u “Bogorodicu s djecom”, “Djevojku s violinom”, “Kontemplaciju”…

S Olgom Meštrović veliki je kipar ostao skoro 40 godina, do svoje smrti, a rodila mu je četvero djece – Martu, Mariju, Tvrtka i Matu. No ni obitelj koju je toliko želio i volio nije prošla bez tragedija – ostao je bez svoje dvoje djece, Marte i Tvrtka. Kći Marta umrla je ne napunivši niti 24 godine, netom nakon što se preselila u Kanadu 1949. godine, a Tvrtko je izvršio samoubojstvo 23. rujna 1961. što je, usprkos kompliciranom odnosu sa sinom, velikog kipara dotuklo… Umro je u siječnju 1962., samo nekoliko mjeseci nakon Tvrtkove smrti.

PISMO OCU U OTAVICE:  ‘Plakati pa onda umrijeti’

Dana 21. ožujka 1903. Ivan Meštrović pisao je ocu o svojoj tužnoj i nježnoj ljubavi spram bolešljive Olimpije, koja je ubrzo i preminula od tuberkuloze.

“…Šta si me pito da ti pišem o mojoj Olimpiji, to Ti mogu, ali samo toliko koliko i o opalu cvijeću, ali Ti nema da se za to ništa žalostiš. Ja sam ipak se žalovao tiho ali sada više ne. Ja ljubim umjetnost, s njom ću živjeti i tješiti se, istina je da ne mogu više tako plakati niti se smijati kako sam negda skupa s njom od dragosti plaka, tako da smo se oboj u suzam umivati mogli, a sami nijesmo znali za što; bili smo oboj zdravi; dozvolila nam je majka da se sastanemo…

Bili smo skoro uvijek sami; te nam nije moglo ništa na um pasti izvan kad bi jedno drugo pogledalo, da si lice na lice metnemo; te da plačemo, a kamo sreće da smo i zadnju suzu srca iskapali; bili smo noć i dan skupa, a šta smo činili? Plakali! (…) Naša ljubav je ova: plakat dok smo živi, a potom umrijeti bez ostanka.

A zašto smo plakali? Zato što smo znali da se ne moremo gledati na vijeke, a ne možemo činiti ono šta drugi ljudi čine. A eno je sada njoj sretnici srce izvodnilo, te se ne može ni na nogam držati…”

OLIMPIJINO PISMO: ‘Slatki Ivane, ti si Bog moj’

‘Dragi Ivane!’, napisala je Olimpija u svome pismu Meštroviću, koje je on sam preveo i poslao ga na uvid svome ocu u Otavice, ‘moje je srce otišlo (a kamo? Za vašu ljubav); ja sam sada bez srca, te ne mogu ni na nogam stati, nego ti moram pisati na ležeć, ali nemoj srce plakati; ni ja nisam svoje prolila izvan, samo na tvom obrazu. Mi nismo ko drugi ljudi; mi smo plakali od veselja, ali od boli ne. Moje je stanje ovako: noge su mi utrnule, tojest već su umrle, te mi majka gleda kad ću izdahnuti. I ja se svaki čas nadam smrti, ali sam sretna; zaspat ću zauvijek misleć na te; tako ću poletit u tvoje nebo komu si me ti naučio, a slatko je to nebo, a potom će iz mene biti cvijeće!

Srce bi rekla da mi izvade te da ti ga pošalju, da ga ti sahraniš, ali šta će ti kad je već ko žuć, sama opna, a ostalo je voda. Dakle, dragane moj, ako budem mogla pisat ću ti opet, ako ne budem mogla, a ono primi sad pozdrav zauvjek dok je svijeta u ovoj dolini suza. Nemoj plakati, opet ti kažem, nego kad mi dodješ na grob, sjedni se tiho i odpočini lijepo pa idi i nesustaj do vijeka.
Na polasku reci: to je moje! Tu spava ona koja je mene ljubila! Sad, slatki Ivane, još jedan put ti si Bog moj; pomozi me da zaspem u Tvojoj ljubavi!
Tvoja, uvijek Tvoja
Olimpija

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close