Slobodna DalmacijaSplit

Otišao je dugogodišnji grafički urednik ‘Slobodne‘, naš Slobodan Brkljača. Zbogom, umjetniče duha!

Otišao je Slobodan Brkljača. Naš Slobo. Bio je tih, blag, dobar čovjek. Nezamjenjiv član redakcije kad je vizualno oblikovanje “Slobodne” i drugih izdanja bilo u pitanju, a tim slijedom i umjetnička duša, baštinik ideje i kreacije. Inicijative.

Slobodan Brkljača, dugogodišnji grafički urednik Slobodne Dalmacije, jako je bio vezan za naše novine, gdje je radio zajedno sa suprugom i kolegicom Lucijom. Oboje su prošli sve mijene lista kroz desetljeća: “crtali” ga rukom kad se tiskao na velikom formatu, dok smo živjeli u crno-bijelom svijetu, a onda i na računalnim programima nakon što su novine “ušle u se” i dobile boju.

A Slobo je živio upravo u takvom svijetu – univerzumu boja. Njemu je sve bilo šareno i vedro, čak i onda kad ga život nije mazio, pronalazio je snage uveseliti nas svojim viđenjem stvarnosti nalik rajskom vrtu. Da, tako je on sve doživljavao. I pituravao. Posebno je to došlo do izražaja u Oblutku, časopisu za najmlađe.

Možda je najbolje reći da je Slobodan Brkljača bio iznimno uspješan dizajner opće prakse. Gdje god je ponudio svoja vizualna rješenja, prihvaćana su s oduševljenjem, no pravo je majstorstvo pokazao osmišljavajući izgled interijera, ali i vrtova. Bio je kralj hortikulture, a njegove ideje nisu oživotvorili drugi, već je to radio sam. Vlastitim rukama. Vrlo uspješno. Predano i dojmljivo. Strpljivo. Znao je, dakle, predivno bojiti, ali i krojiti, šiti, saditi, kopati i plijeviti.

U malenom vrtu usred gradske džungle stvorio je oazu mira kojoj su se divili Splićani svih generacija. Bilo je tu ljubica, ruža, nevena, đirana, zumbula, paprati, hortenzija, aloe vere, lovora… I svi su k njemu dolazili po savjet, čudili se kako je to uopće moguće! Da iz gradskog sivila nikne vrt pun ljubavi!

Slobodan je volio slobodu, a njoj nema granica, i zato, vjerovao je, vrijedi napraviti svijet iz bajke. Živjeti kao da nikad nisi odrastao, do zadnjeg dana (sa)čuvati veličinu djetinje duše.

– Meni je ovaj mali vrtal terapija. Izađen u njega ka da san u vikendici, a opet, usrid grada san – rekao je Slobo našoj kolegici Lenki Gospodnetić, koja ga je posjetila u svibnju prošle godine u njegovu domu u Dubrovačkoj ulici, a koji je, nakon smrti svoje drage Lucije, dijelio sa sinom Josipom.

Tko god je barem jednom zašao u njegov stan, vidio je što su to stvorile Slobine vješte ruke i genijalan um. Oslikavajući, crtajući i uređujući sve što je vidio: novine, časopise, knjige, kuće, stanove i vrtove…, ostavio nam je u amanet zavidnu kolekciju memorabilija po kojoj ćemo ga pamtiti. I slijediti, ali ne i imitirati. Jer, ono što je stvorio bilo je samo njegovo. Neponovljivo.

Zato, zbogom, umjetniče. I hvala ti što si nas oplemenio svojim radom. Ljudskošću. Veličnom duha.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close