AktualnoSlobodna Dalmacija

‘Opsjednuta sam morem i malim šibenskim otocima‘: upoznajte talentiranu Šibenčanku čija će se skladba naći na ovogodišnjem Omiškom festivalu

Poslije kraće stanke šibenski se autori vraćaju na Festival dalmatinskih skladbi u Omišu, preciznije na Večer novih skladbi.
Među 12 izabranih pjesama našao se i uradak “Kad maistral krene”, 26-godišnje Franke Ćurić-Mikuličin, diplomirane pravnice i klapske pjevačice.

– Ugodno sam se iznenadila kad me nazvao direktor Omiškog festivala prof. Mijo Stanić i tražio potrebne podatke. Prije svega izvođača, koji bi snimio pjesmu. Znate, u posljednje vrijeme se skladbe na Omiški festival šalju pod šifrom. A ja sam posegnula za šifrom “More sinje”. Ne slučajno. Opsjednuta sam morem i malim šibenskim otocima – počela je naš razgovor Franka.

Kako ste se uopće odlučili za skladanje, prijavu pjesme za festival?
– Ako niste znali, Žirje, otok mojih predaka, ima godišnji Bilten, koji u svojim tekstovima objedinjava sve aktivnosti, od komunalnih do kulturnih. Tako sam ja u ovogodišnjem žirajskom Biltenu otkrila pjesmu “Kad maistral krene”, koja odiše bodulskom i ljubavnom nostalgijom. Bolje rečeno, ukrala sam je svom ocu, koji je autor teksta. On se samo slatko nasmijao kad je doznao da mi je pjesma primljena na “Omiš”.

Jeste li već izabrali izvođača?
– Nisam gospodinu Staniću odgovorila precizno, ali sam mu dala do znanja da su moj prvi izbor “Skradinke”. Zbog nesporne kvalitete i zbog toga što sam za njih dodatno vezana. Postoji nepisano pravilo da svaka mlada cura koja počne pjevati u “Skradinkama” vrlo brzo uplovi u bračne vode, a desetak mjeseci poslije i u rodilište. Tako sam ja uvijek uskakala kao zamjena za mlade rodilje. Osobno to smatram koincidencijom, ali dogodilo se gotovo svaki put da bi “Skradinke”, kad bih zapjevala s njima, dobile nagradu na klapskim festivalima. U Sinju, Jelsi, Vodicama…

Niste uskakali tek tako. Valjda imate i neko glazbeno znanje, iskustvo…
– Imam “pristojno” glazbeno obrazovanje. Kako bih, inače, uspjela napisati pjesmu? A iskustvo sam stekla u primoštenskim “Dalmatinkama”, klapi koja je bila i sjajno društvo i perspektivni glazbeni sastav. Žao mi je što su se “Dalmatinke” raspale. Ono o perspektivi nije tek puka teorija. Prvog soprana pjevala nam je Sara Škugor, koja se poslije probila i u vode zabavne glazbe. Rado bih spomenula i sjajnu alticu, profesoricu glazbe Vjeru Pavić. Želim kazati da je klapa imala i glavu i rep. I potporu primoštenskog načelnika Stipe Petrine.

Danas ste članica mješovite klape “Žirje”…
– I tamo pjevam s guštom. To je moj dug prema najdražem škoju, koji je dao toliko nadarenih ljudi. Poput pijanista Maksima Mrvice, Mira Bilana… Gotovo svi članovi klape su rodbinski povezani sa Žirjem. Nemate pojma koji je gušt pjevati pred crkvicom sv. Mikule iz 16. stoljeća. Pred vjernom publikom koju, osim bodula, čine i turisti.

Valjda i klapa “Žirje” ima ambicije?
– Nije normalno biti bez ambicija. Mnogi su naš ljetni zajednički koncert sa “Skradinkama” na tradicionalnim Klapskim večerima u organizaciji TZ-a Šibenik ocijenili iznimno uspješnim. Godinu ranije imali smo zapažen nastup na Kaštelanskom festivalu s pjesmom “E, da sam zna”. Trenutačno nema proba jer poštujemo pandemijske mjere. No uvjereni smo da ćemo ovog ljeta na pravi način proslaviti petu obljetnicu klape. Svi naši koncerti na Žirju su u uskoj vezi i sa žirajskim pjesnicima. Vjerovali ili ne, taj otok ima dvadesetak aktivnih pjesnika. Svoju knjigu poezije.

Dovoljno tekstova za neku vašu novu pjesmu?
– Ne vjerujem da će se ostali žirajski pjesnici naljutiti ako, osim poznatoga čakavskog pjesnika Ivana Dobre, izdvojim doktoricu Ankicu Kale-Morinjku. Njezini tekstovi su duboki, posebni. Oni me najviše intrigiraju za neku novu skladbu.

Hoćete li i vi zapjevati ovog ljeta na “Omišu”? Da se nastavi tradicija osvajanja nagrade, kad zapjevate sa “Skradinkama”.
– Voljela bih da bude tako, ali tko zna što će donijeti sutra? Već sam spomenula onu drugu tradiciju s mladim damama koje pjevaju u klapi “Skradinke”. O braku, majčinstvu… Nedavno sam uplovila u bračne vode. Tko zna čeka li mene isti put – pomalo tajanstveno je završila razgovor Franka Ćurić-Mikuličin.

Obiteljska tradicija

– Vjerojatno se dio čitatelja pita za podrijetlo nošnje u kojoj sam se fotografirala još kao srednjoškolka. Riječ je o odori šibenskog pokreta “Hrvatske orlice”, kojemu je bio vjeran ženski dio obitelji moje majke Zrinke, koja dijelom pripada fetivom šibenskom prezimenu Baranović. Više je od 100 godina stara tradicija da se tinejdžerice iz šire obitelji Baranović fotografiraju u toj odori, koju je najradije nosila moja prabaka Franka, po kojoj sam uostalom i dobila ime – objasnila nam je Franka Ćurić.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close