Slobodna DalmacijaSplit

Odgojitelj Nikola Vugdelija s ekipom opjevao je kultnu ‘trisedmu‘: ‘Ko se šverca, bija je kul, a zna bi doć i bus s više vrata nego šta je sidala‘

Nažalost i na sreću, glavni akteri naše priče ne mogu se fotografirati pored autobusa kakvog pamte iz srednjoškolskih i studentskih dana, jer takvi autobusi više ne postoje. Barem ne na “Prometovim” linijama.

Nikoli Vugdeliji, Anti Stančinu Lukasu i Mariju Brajičiću svakodnevno putovanje od Trogira, preko Kaštela do Splita linijom broj 37 ostavilo je neizbrisiv trag u životima, toliko da je nastala i pjesma o toj čuvenoj autobusnoj liniji.

Gotovo sa sigurnošću možemo reći da se generacije tinejdžera i studenata u pozitivnom tonu prisjećaju tih dana, bez obzira na katastrofalno stanje autobusa kojima su svakodnevno putovali. Vjerojatno je sjećanje baš zbog toga još smješnije i vedrije.

Teško da današnji mladići i djevojke u tolikoj mjeri mogu doživjeti šarm 37-e. I danas se rađaju ljubavi na relaciji Trogir – Split, i danas će u Kaštel Štafiliću svako jutro jedan mladić čekati da u autobus uđe lijepa crna Ivana ili će neprimjetna djevojka isti sat gledati na srednja vrata u Lukšiću.

Možda će opet ući “metalac” Marko. Ako je suditi samo po pričama koje smo gotovo svi slušali u srednjoj školi, 37-a će uvijek biti posebna linija, ali sigurno ne kao u danima bez mobitela kada je bila “društvena mreža prije pojave društvenih mreža”.

Danas su svi otuđeni

Tim riječima ju je slikovito opisao Nikola Vugdelija aka Mike O’Milla, autor pjesme “37 Split Kaštela Trogir” koja je objavljena još 2019. godine, ali je krajem 2020. snimljen i spot u kojem su glavni junaci Stančin Lukas i Brajičić, sada odrasli ljudi, a tada srednjoškolci i studenti koji su s ostatkom prijatelja godinama proživljavali svakodnevne vožnje na toj liniji.

– “Trisedma” iz moje pisme obuhvaća razdoblje od polovice devedesetih pa do 2012. godine. To je ona “trisedma” o kojoj pričam, mislim da su sada stvari ipak malo drugačije. Kad sam putova autobusom, recimo početkom 2000-ih, možda par osoba je imalo CD playere sa slušalicama, bili smo rijetkost.

Danas svi imaju slušalice u ušima i nema više one komunikacije kakva je prije bila. Svako je na svom mobitelu, u svom svijetu, došlo je do otuđenja – u uvodu je kazao Vugdelija, koji se s nostalgijom prisjeća dana kad je “trisedma” bila kao kafić “Uzdravlje”, duguljasto vozilo u kojem je svatko poznavao svakoga, barem iz viđenja.

– Svi smo mi znali ko će ući na kojoj stanici. Čak bi se dešavalo ako bi neko zaspa, probudili bi ga i rekli mu da se diže jer izlazi. A koliko je ekipe, kad bi se vraćalo prvim busem doma, zaspalo i nastavilo se voziti do Trogira pa se onda vraćaj nazad.

Prika mi je jednom zaspa tako da je napravija par krugova od Splita do Trogira – uz osmijeh se prisjetio autor pjesme o toj čuvenoj liniji, jedinoj koja svako pola sata prolazi područjem u kojem živi preko 40 tisuća ljudi. U to vrijeme njihovih srednjoškolskih i studentskih dana postojale su razne subkulture koje su danas gotovo iščezle, a “trisedmom” su se svi vozili, od šminkera, repera, metalaca, punkera, “hašišara”…

– Danas toga više nema, sve se slilo u jednu veliku, neprepoznatljivu, postmodernu masu. Na deset metara kvadratnih tako su se znali naći: darker, časna, policajac, srednjoškolska profesorica, lokalni redikul, torcidaš, punker, baba s pazara s vrićama kupusa, zaštitar… – prisjeća se autor pjesme. Neće nikada zaboraviti konduktere, svaki je od njih posjedovao svoju originalnu taktiku za naplatu karata i utjerivanje straha putnicima.

– Bija je onaj jedan šta je stalno šeta s ručnikom oko vrata, ka da je ovaj sekund izaša iz ringa, a kontrolore, koje smo zvali glavna, poznavali smo do jednog i čim bi ga ugledali, odma bi pola busa izašlo vanka jer ne bi imali karte. Ja bi čak nekad zna, ako bi kojeg kontrolora vidija u gradu, pokazat mu kartu. A koliko se tih pokaznih krivotvorilo.

Znam da je bija jedan lik koji je živija od toga, platiš određenu svotu i on ti napravi pokaz, tako da bi ostatak uštedija za cigare i kave. Velik broj srednjoškolaca bi novac za pokaz pretvorija u vlastiti džeparac. Znam neke ljude šta su se godinama vozili bez karte, švercali se. Bilo je normalno nemati kartu, ka šta je danas normalno da je imaš.

Švercanje je bilo dio folklora, ko se god šverca, bija je kul, to se ustvari radilo iz baze. Kupit kartu je bilo totalno out – uz osmijeh je ispričao Vugdelija sve što vrlo poznato zvuči, ako ste u razredu imali barem jednog Kaštelanina.

Kišobrani u autobusu

Već smo u uvodu teksta spomenuli da je šteta, ali i sreća što se akteri naše priče ne mogu fotografirati pokraj autobusa kakvi su nekada vozili đake i radnike iz Trogira do Splita preko Kaštela, i obrnuto.

– Autobusi su bili u katastrofalnom stanju, za kišnih dana znalo se događat da ekipa drži otvorene kišobrane u autobusu jer bi krov propuštao. Nekad bi doša autobus na stanicu koji je ima više vrata od sidalica, tako da bi se unutra natiskalo oko 100-150 ljudi. A kad bi Hajduk igra, onda bi se unutra pušilo i pilo, a ekipa bi upalila bengalke kroz prozor i tako sve do Splita.

Bilo je tu tuča, ljubavnih scena, krađa, svačega pomalo, raznih anegdota – nabraja naš sugovornik detalje koje je opjevao u pjesmi o ovoj liniji, koja je svojevrsna posveta spomenutim pojedincima, jer su svi oni na pozitivan način obilježili “trisedmu” i vrijeme odrastanja nekoliko generacija. U stihovima će se pronaći čak oni koji se nisu vozili tom linijom, već su samo slušali priče tijekom malog i velikog odmora u školi. Prisjetite ih se na trenutak.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close