KolumneSlobodna Dalmacija

Od Gornjega grada do favele u Riju

Gary Barker čovjek je s tri karijere. On je, naime, znanstvenik, aktivist za ljudska prava i pisac. Doktorirao je razvojnu psihologiju i uglavnom se bavi pitanjem nasilja muškaraca.

Utemeljitelj je Promunda, međunarodne organizacije koja djeluje u postkonfliktnim društvima u Africi, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku, s ciljem sprječavanja nasilja, a Apolitical ga je ove godine proglasio jednim od stotinu najutjecajnijih ljudi na svijetu u području rodne jednakosti.

Zacijelo ste primijetili kako je teško povući jasnu crtu između njegova znanstvenog i aktivističkog rada, a slično pretapanje vidljivo je i u slučaju književnosti. Sva četiri njegova romana na ovaj ili onaj način tematiziraju iskustva borca za ljudska prava koji je opremljen nijansiranim znanjima iz psihologije.

“Muzej izgubljenih ljubavi“ (prijevod potpisuje Tomislav Kuzmanović) istodobno je objavljen i kod nas i na američkome tržištu, i to s ozbiljnim razlogom: narativni zamašnjak ove priče, ali i cijela kičma romana oslanjaju se na zagrebački Muzej prekinutih veza.

Goran, sveučilišni predavač iz SAD-a, i njegova djevojka Katia, psihoterapeutkinja, na putu prema moru nakratko će posjetiti Zagreb i u gornjogradskoj riznici uspomena na ljubavi s nesretnim završecima pronaći eksponat i pismo koje će njega duboko potresti.

On je sarajevski Srbin koji je s majkom i mlađim bratom kao dječak pobjegao od rata i skrasio se u Chicagu. Sve ove godine održavao je sjećanje na svoju prvu ljubav, djevojku koju je upoznao u izbjegličkom kampu, s njom proveo manje od dva dana, da bi im se onda putovi surovo razdvojili. Što se s njom u međuvremenu dogodilo, nikada nije saznao, a onda je među izlošcima u muzeju nabasao na jedan svoj stari CD i njezino pismo.

Goranov iznuđeni emocionalni povratak u prošlost dogodio se upravo u trenutku kad je i njegova partnerica poželjela vratiti film svoga života unatrag.

Ona je posvojeno dijete američkog para, koja o svojoj pravoj majci malo zna. Samo to da je rođena u jednoj od favela Rio de Janeira, da se zaljubila u dečka u kojeg nije smjela i da je ubijena. Goran i Katia zaputit će se na dvije strane globusa tragajući za odgovorima na pitanja koja ih predugo muče.

Prije toga Barker će nas uvući u priču jednog od Katijinih klijenata. Tyler je policajac koji besplatno živi u azilu za žene žrtve obiteljskog nasilja. Zauzvrat, mora ih čuvati održavajući pritom profesionalnu distancu prema njima i ne dopuštajući si luksuz zbližavanja s nekom od štićenica.

Tyler je bivši vojnik, traumatiziran iskustvima iz Afganistana, koji pokušava pronaći čvrsti oslonac u svome životu. Njegova svakodnevica dodatno će se zakomplicirati kad ga posjeti bivša djevojka, otkrije mu da je otac dječaka i dade petama vjetra, ostavljajući novopečenog oca da se sam snalazi s mališanom.

Dok se Goran, Katia i Tyler pokušavaju nositi s teretom vlastite prošlosti, Barker otvara špinu pripovjednih digresija. On je očito autor s viškom zapleta i priča, pa je između svaka dva poglavlja ubacio proznu minijaturu koja se tiče nekog od fiktivnih eksponata iz Muzeja prekinutih veza.

U gabaritima jednoga sveska, i to ne osobito zamašnog, dobili smo, dakle, cijelu knjižnicu ljubavnih priča. Znam, potonja sintagma literarnim sladokuscima ne zvuči apetitlih, daje na limunadu i jeftine slatkiše, no Barker nije kramar koji u rinfuzi prodaje potrošene emocije, nego potkovani znalac emocionalnih stanja i vješt pripovjedač. Da nije tako, njegov bi libar lako otklizao u bezdan patetike.

Knjiga o troje mladih, izmučenih ljudi, o mogućnostima ljubavi u društvenim ambijentima koji su temeljito obilježeni brutalnim nasiljem… Zvuči melodramatski, zar ne?

Stvar biva još gorom kad shvatimo da Barker nije sasvim lišen potencijalno opasne potrebe da dirne čitatelja i pokuša ga učiniti boljom osobom. Ako mene pitate, teško mi je zamisliti išta gore od miješanog braka između soap opere i self helpa.

“Muzej izgubljenih ljubavi“ romaneskni je pandan cirkuskom ekvilibristu koji balansira na užetu razapetom visoko pod svodom šatre, opasno se naginje čas lijevo, čas desno, izmamljujući uzdahe i krikove prestravljene publike, ali na koncu uspijeva završiti svoj nastup živ-živcat i u jednome komadu.

Tako i Barker uspijeva zaključiti svoju priču (odnosno njih dvadesetak) ne prekoračujući prag lošeg ukusa i švercajući usput poučak kako se oko ljubavi – te iskričave, neobjašnjive senzacije koja je naoko izvan naše volje i nadzora – treba itekako truditi.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close