AktualnoSlobodna DalmacijaSvijet

Nizozemac de Blok za ‘Slobodnu‘: Naše medicinske sestre u sustavu njege u kući i kuhaju za bolesne. Ništa im nije teško kad imaju dobrog poslodavca

Da smo Jos de Blok i ja razgovarali prije petnaestak godina, rekao bih mu: “Divna ideja, al’ u praksi… Radničko samoupravljanje? U Nizozemskoj? U ogromnom, centraliziranom i kontroliranom sektoru kao što je zdravstvo?”

On bi na to rekao: “Kada su ljudi motivirani da rade na ispravan način, i kada im se omogući fleksibilnost u poslu, oni će sami od sebe preuzeti i odgovornost za svoj rad i njegove rezultate. A dobro odrađen posao ujedno je i najbolja motivacija za daljnji rad.” Tada bih mu odgovorio: ”Ma, nema šanse…”

A sada? Sada sam mu samo rekao: “Čestitam!”

I to na puno stvari.

Ekonomist i medicinski tehničar

Nakon studija ekonomije, a potom i prekvalifikacije za medicinskog tehničara, Jos de Blok se u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća zaposlio kao medicinski tehničar u patronažnoj skrbi:

“U patronažnu njegu sam ušao iz ljubavi i strasti. Htio sam pomoći ljudima i doprinijeti kvaliteti njihova života.”

Obilazio je i njegovao starce, rekonvalescente, kronične bolesnike, terminalne pacijente…

Previjao je rane, mjerio tlakove, davao lijekove, injekcije i infuzije.

Nakon petnaest godina terenskog staža prešao je u kancelariju i zahvaljujući svom obrazovanju i radnom iskustvu radio na organizacijskim i rukovodećim pozicijama u nekoliko zdravstvenih organizacija.

Bile su to godine reformi nizozemskog zdravstvenog sustava koje su, umjesto uštedom i poboljšanjem postojeće skrbi, rezultirale dodatnom administracijom, novim menadžerskim funkcijama, povećanjem troškova i, što je najgore, nezadovoljstvom i frustracijama direktnih pružatelja i primatelja zdravstvene skrbi.

Medicinske sestre i tehničari bili su izloženi sve većem stresu na poslu, a pacijenti su se žalili jer su ih obilazile razne sestre i tehničari među kojima, najčešće, nije bilo dobre komunikacije.

Troškovi su rasli, a kvaliteta njege opadala. Uvidjevši da, iako na rukovodećoj funkciji, nema šanse da promijeni način poslovanja institucije u kojoj je radio, Jos de Blok je 2006. dao otkaz i iduće godine, pod motom “kad humanost nadvlada birokraciju, zajednica profitira”, osnovao neprofitnu organizaciju “Buurtzorg”.

Složenica je to od dvije riječi: buurt, što znači susjedstvo ili kvart, i zorg, tj. njega. Novost je bila da se princip rada “Buurtzorga” zasniva na povjerenju, samoorganizaciji sestara i tehničara, te na slobodi da urade što procijene da je njihovim pacijentima potrebno.

– U jednom kvartu od recimo četiri do pet tisuća ljudi nalazi se tri do četiri liječnika opće prakse, otprilike toliko fizioterapeuta i jedna do dvije apoteke.

Tu su i susjedi i volonteri koji nemoćnima pomažu u nabavci ili u nekim manjim kućanskim poslovima. Ima li išta logičnije nego onda i patronažnu njegu organizirati po kvartovskom principu?

Nije uvjet da i naše osoblje živi u tom kvartu, ali najbolje je kad i oni dolaze iz tog kvarta. Iako je ljudima, najčešće, prva pomisao na uštede u gorivu i vremenu putovanja, to je kolateralna dobit.

Glavna je dobit u tome što se na taj način naše medicinske sestre i tehničari mogu dobro upoznati i umrežiti sa svima navedenima i brzo reagirati kad netko od njih zatreba pacijentu.

Ne smijemo zaboraviti ni lokalnu crkvu jer je nekim pacijentima i ona važna za određeni vid pomoći. Osim toga, na ovaj način, obilazeći uvijek iste pacijente, upoznaju se i s njihovom rodbinom i savjetuju ih i pomažu im u dijelu njege koju rodbina pruža.

Osnovna je ideja ljudima što duže omogućiti samostalan i što kvalitetniji život u okruženju u kojem žive. A za to nije dovoljno samo dati im lijek ili previti ranu. Potrebno je sagledati cjelokupnu situaciju i njoj prilagoditi njegu.

Znati ne samo povijest bolesti, nego često i povijest života naših pacijenata.

Naše medicinske sestre i tehničari rade i poslove koji ne samo da nisu u njihovu opisu posla, nego su i ispod njihove stručne kvalifikacije: peru pacijente, nije im problem nešto počistiti, pomoći pripremiti neko jelo ili obaviti neki drugi kućanski posao.

A kako je medicinsko osoblje prihvatilo činjenicu da rade i poslove koji su ne samo izvan opisa njihova radnog mjesta, nego i ispod njihovih kvalifikacija?

– Da im je to nametnuto i naređeno s neke više razine, sigurno im ne bi bilo drago. Vjerojatno bi se i pobunili. Ali, rekao sam, naša je ideja ljudima što dulje omogućiti kvalitetan samostalan život i naše osoblje ima svu slobodu za što cjelovitiji pristup tom izazovu.

Medicinske sestre i tehničari osjećaju odgovornost prema svojim pacijentima. Kada im sustav to omogući, oni sami od sebe idu i iznad onoga što se od njih obično očekuje.

Zajedno s pacijentima utvrde što im treba, a onda to i provode u praksi. Obučeni su za to, a postoje i savjetnici kojima se mogu obratiti za pomoć i savjete pri rješavanju problema.

Između pacijenata i osoblja se, kada sustav to omogućava, često uspostavi odnos koji uključuje puno više od samog profesionalnog.

BOLJE, VIŠE I JEFTINIJE

Sestre i medicinski tehničari nisu se bunili, ali jesu državna i privatna osiguravajuća društva koja podmiruju troškove patronažne njege.

Smatrali su da je satnica kvalificiranog medicinskog osoblja previsoka za poslove koje inače rade njegovatelji ili drugi, manje kvalificirani pružatelji usluga u kući.

U početku su se bunili pri plaćanju ispostavljenih faktura, ali vrlo brzo su se predomislili. Uvidjeli su da su, unatoč većoj satnici, ukupni troškovi puno manji.

Kada sve poslove vezane za patronažnu njegu obavlja samo jedna, a ne nekoliko osoba, cjelokupna njega je efikasnije organizirana i utroši se znatno manje radnih sati.

Kada bi sve organizacije za pružanje njege u kući usvojile “Buurtzorgov” model, nizozemski zdravstveni sustav bi, po izračunu revizorske kuće KPMG, na ukupnim troškovima patronažne njege uštedio oko 40 posto.

Ono što je 2006. započelo s jednim timom u kojem su bile četiri sestre, u 2019. godini naraslo je na 850 timova sa po desetak sestara i medicinskih tehničara koji se brinu o oko 100.000 pacijenata.

Rast broja medicinskog osoblja u “Buurtzorgu” nije pratio i rast broja administrativnog osoblja. U administraciji je četrdesetak zaposlenih, čija je praktično jedina briga slanje faktura osiguravajućim društvima i zavodima, te isplata plaća zaposlenicima.

Dok u drugim sličnim organizacijama administrativni troškovi iznose oko 25 posto ukupnog budžeta, kod “Buurtzorga” je taj postotak neusporedivo niži: samo osam posto.

Njihov pristup poslu naveo je i nizozemsko ministarstvo zdravstva da promijeni zakon po kojemu je u fakturi svaka vrsta njege morala biti specificirana i taksativno nabrojena. Sada je dovoljno napisati samo “patronažna njega”.

Unatoč rastu i impresivnim brojkama, Jos de Blok tvrdi da “Buurtzorg” i dalje funkcionira po početnoj ideji i principu “keep it small, keep it simple”, i to objašnjava nepostojanjem hijerarhijskog sustava odlučivanja:

– Sustav je često prepreka. Pustite ljude da iz svoje perspektive procijene što je važno i oni će biti motivirani da to važno i urade. Rezultati će biti puno bolji nego da ih netko tko nije na terenu ograničava i upućuje.

To podrazumijeva da ti ljudi moraju ne samo željeti, nego i biti u stanju donositi dobre i pravilne odluke. Sestre i tehničari te njihovi savjetnici, kao i socijalni radnici zaposleni u “Buurtzorgu”, konstantno se educiraju i usavršavaju.

“Buurtzorg” je neprofitna organizacija i svu ostvarenu dobit, a ona nije mala – u 2017. promet im je iznosio 400 milijuna eura – ulaže ne samo u školovanje i usavršavanje svog osoblja, nego i u izlete i druge društvene aktivnosti svojih pacijena. Sve s ciljem da ih se što više aktivira, izvuče iz kuće i potakne na međusobno druženje.

Ulaže se i u nove objekte i inicijative. Osim timova za patronažnu njegu, osnovani su i timovi za psihijatrijsku podršku.

Bave se ne samo pružanjem zdravstvene pomoći, nego i (re)integracijom psihijatrijskih pacijenata u društvo i obnovom njihovih društvenih kontakata.

“Buurtzorg Jong” posreduje u rješavanju problema između roditelja i djece, a “Buurtzorg Familie” pomaže pri obiteljskim problemima odraslih.

I kod ove vrste pomoći administracija je smanjena na minimum, a korisnici su je ocijenili bržom i efikasnijom u usporedbi s pomoći koju su im pružale druge srodne institucije.

Na otoku Terschelingu sagradili su kuću za odmor i oporavak. Tko se nakon bolesti ili operativnog zahvata odluči na rehabilitaciju na tom nizozemskom otoku, može računati da će u jednom od osam apartmana te kuće dobiti istu njegu kakvu bi dobio i u svojoj kući.

S vremenom je “Buurtzorg” podigao letvicu i uspostavio nove norme i standarde u brizi o pacijentima, tako da, nakon početne skepse i nevjerice, i druge nizozemske zdravstvene institucije i organizacije za patronažnu njegu pomalo preuzimaju njihov model.

OD KVARTA DO TRIDESETAK ZEMALJA

Razgovarajući s našim ljudima o “Buurtzorgu” i njihovu načinu poslovanja, uvijek bih čuo primjedbu da je tako nešto moguće u razvijenim zapadnim ili skandinavskim zemljama gdje su svijest i radna etika na puno višoj razini i da tako nešto ne bi bilo moguće kod nas provesti.

Jos de Blok se protivi takvom načinu razmišljanja:

– Ovdje nije riječ o radnoj etici u društvu općenito. Ovdje je riječ o medicinskim sestrama i tehničarima, a to je nešto drugo. To su izrazito motivirani ljudi. Kada neka osoba izabere taj poziv, znači da je ona izabrala da brine o drugim ljudima i to će rado raditi.

Samo joj treba omogućiti da to radi bez nepotrebnih administrativnih i organizacijskih prepreka i teškoća.

Da je to moguće, dokazuju i organizacije izvan Nizozemske, osnovane po uzoru i uz pomoć “Buurtzorga”.

Među zemljama za koje bi se očekivalo da u njima tako nešto zaživi (Danska, Švedska, Norveška, Švicarska, Kanada…) našle su se i one druge: Grčka, Bugarska, Slovačka, Indija, Kina, Vijetnam…

– Mi ne osnivamo organizacije u drugim zemljama. Ako dođe inicijativa iz neke od zemalja, surađujemo s organizacijama koje žele raditi na ovaj način. Pomažemo im svojim znanjem i iskustvom. To su naši partneri, a ne naše podružnice – kaže nam.

U ovom se trenutku organizacije koje rade po “Buurtzorg modelu” mogu naći u tridesetak zemalja širom svijeta.

Nizozemci prenose svoja znanja i iskustva, ali ih u suradnji s lokalnim partnerima prilagođavaju sredini i njezinim problemima.

U Kini, koja se zbog produženja očekivanog životnog vijeka svojih stanovnika suočava s velikom brojnošću starije populacije, osim organiziranja patronažne njege, krenuli su i u osnivanje brojnih mini staračkih domova i centara za dnevnu njegu starih.

Pitanje koje se nameće jest ima li šanse da Jos de Blok i “Buurtzorg” dođu i u Hrvatsku. Jos je bio kod nas. U listopadu 2019. je u Tuheljskim Toplicama, u organizaciji “Vetturelli savjetovanja”, održana Comeleon konferencija o organizacijskoj kulturi i organizacijskoj agilnosti.

Na njoj je Jos govorio o poticanju inovativnosti, privlačenju talenata, izgradnji pliće hijerarhije, decentralizaciji procesa donošenja odluka i korištenju kolektivnog znanja.

Nakon toga bio je predviđen njegov dolazak na još jednu takvu konferenciju u Hrvatskoj, ali ju je situacija s koronom do daljnjeg odgodila. A ima li šanse da ”Buurtzorg model” zaživi u Hrvatskoj?

– Zašto ne? Mi smo uvijek voljni pomoći i uskočiti kad nam se neka od lokalnih organizacija obrati sa željom da i oni tako nešto osnuju. U ovom trenutku pomažemo našim partnerima u Sloveniji da tamo nešto takvo pokrenu. Pa, ako može u Sloveniji, zašto ne bi i u Hrvatskoj?

NAJBOLJI, PUNO PUTA

Da je ideja prema kojoj su mnogi prije petnaestak godina bili skeptični i te kako zaživjela u praksi, pokazuju ne samo nizozemski i međunarodni rezultati ”Buurtzorga”, nego i nagrada znakovita imena “Ideas into Practice Award” koju je Jos de Blok dobio od foruma “Thinkers50”.

Ta se nagrada svake dvije godine dodjeljuje menadžeru s najinventivnijom poslovnom idejom i “Thinkers50” je 2019. Josa de Bloka proglasio za takvog menadžera. Pet godina ranije je za transformaciju sustava patronažne njege dobio “Albertovu medalju”, nagradu koja se dodjeljuje još od 1864., i tako se upisao među besmrtnike poput Marie Curie, Louisa Pasteura, Alexandera Fleminga, Winstona Churchilla, Franklina Roosewelta, Stephena Hawkinga

Nagrade nije osvajao samo Jos, nego i njegov “Buurtzorg”. Ne samo što ga krase zadovoljni i pacijenti i zaposlenici, nego je “Buurtzorg” u pet godina četiri puta proglašen za najboljeg poslodavca u Nizozemskoj.

Ne najboljeg u svojoj struci, nego najboljeg u konkurenciji svih nizozemskih poslodavaca. Zato i ne čudi da, dok se drugi bore s manjkom medicinskog osoblja i uvode liste čekanja, kod “Buurtzorga” toga nema. Medicinske sestre i tehničari samoupravljači rado rade kod najboljeg nizozemskog poslodavca.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close