AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Kristina je samohrana majka iz Petrinje, u potresu joj je stan potpuno srušen: Nemamo se gdje vratiti, ali kredit uredno dolazi. Moram ostati jaka…

Kad je onaj prvi, manje razoran potres uzdrmao njezin stan na zadnjem katu stambene zgrade u ulici Vladimira Nazora 19 u središtu Petrinje, Kristini Vujić napukla je cijev dimnjaka i oštećen je dio kamina. Petrinjske su zime ozbiljne i nemogućnost loženja odnosno grijanja stavka je koju je trebalo čim prije riješiti.

Četrdeset četverogodišnja Kristina, inače radnica u jednoj lokalnoj šivaonici, nije se dala smesti; takve su žene kao ona, razvedene majke koje brinu o djeci, rade i prehranjuju ih uglavnom same. Takve majke silom prilika sposobne su biti “i žena i muž”; tako je Kristina odmah, bez suvišnog očajavanja, organizirala popravak kamina i dimnjaka, dovela majstora.

– Dan poslije prvog potresa majstor je sjedio u našem stanu, čovjeku sam najprije skuhala kavu da se dogovorimo što i kako. Prethodna noć bila je besana, isto je drmalo, ali manje, pa smo mislili: to je to, gotovo je. Ali onda dok smo pili kavu i dogovarali sanaciju dimnjaka, udarilo je ponovo. Nikad neću zaboraviti taj trenutak užasa: bilo je podne i 19 minuta, sin koji inače ide u drugi razred srednje škole, moj Martin, bio je u svojoj sobi. Na sreću, 13-godišnja kćer Nika nije bila u stanu, prepala se prvog potresa pa je sa svojih osam hrčaka otišla kod bake i djeda. Sve se zatreslo, majstor je prolio kavu po cijelom tapetu a ja sam, još uvijek nesvjesna svega, neispavana, pomislila: tko će sad očistiti tapet?! Onda je nastavilo tresti toliko dugo da se sve počelo rušiti, viknula sam Martinu da bježi, on je u šoku tražio cipele. Zgrabila sam mobitel, izletjeli smo…

I više se nemamo gdje vratiti. Još sam jednom ušla na vlastiti rizik – zgrada je za rušenje, mi smo još k tomu najgori, zadnji kat – i u šlifer (navlaku za jorgan, nap.a.) nasumice potrpala nešto stvari, odjeće. Dragocjenosti nemam; Nika je imala nešto svoje dječje ušteđevine ispod kreveta, najveće blago bili su joj njeni hrčci. Imali smo par, ali ženka je oko Božića iznenada okotila šestero mladih, pa se brojčano stanje tih životinjica pojačalo. Sad i njih treba zbrinuti jer ne znamo ni gdje ćemo sami, a kamoli s njima… Ja, pak, ne mogu prežaliti što nisam pronašla narukvicu, Nikin dar za Božić. Nekome bi bila bezvrijedna, ali suze mi dođu kad se sjetim kako ju je Nika meni kupila od svojih petnaest kuna. Nisam uspjela pronaći narukvicu među ruševinama – veli Kristina suznih očiju, vidno neispavana, izmučena.

Kristina je kao dijete u sličnim godinama kao danas njezina kćer, već prošla sličnu kalvariju, bijeg: Domovinski rat. Tada je pobjegla teti u Zagorje, u Mihovljan gdje je provela sedam mjeseci dok je Petrinja bombardirana. Onomad se uspjela vratiti u roditeljski dom i nastaviti sa školom, a sad nema pojma gdje će ni kako će nastaviti živjeti. Inače je potres zatekao na kolektivnom godišnjem odmoru u šivaonici; sad je otvorila bolovanje. Život i duševni mir su joj u rasulu, kao i stan kojeg je mukotrpno otplaćivala.

– Zgrada je zaključana, zabranjeno je čak i približavanje a kamoli ulazak u nju. Statičari kažu da će za sanaciju trebati najmanje tri godine; u ovom slučaju, “sanacija” znači rušenje i ponovna izgradnja. Nema tu pomoći…

Bez stana smo, ali kredit uredno dolazi na naplatu. Raspitivala sam se o moratoriju, ali to je u stvari najskuplja opcija, produžavanje agonije k tomu. Znate, razvela sam se 2017. godine, i tada sam podignula kredit za ovaj stan. Plaća mi je oko 3500 kuna u šivaonici, primam minimalnu alimentaciju od bivšeg supruga, ali stisnuli smo se i malo-pomalo nas troje: Nika, Martin i ja, sebi izgradili dom. Sad smo opet kod mojih u kući, priključili su nam se i moja sestra, šogor i njihovo dvoje djece. Jedina utjeha mi je što djeca relativno dobro ovo podnose, znate kako kažu “rana na mlado manje boli, brže zacjeljuje”. Ne znam kako će biti sad, kad počinje škola – brine se Kristina.

S njom pričamo u zabranjenoj zoni za pješake, riskiramo ispred zgrade koju bi mogao srušiti i najmanji naredni potres. Ono, baš do temelja. Preko puta stoji natpis na pročelju: “Domaća pečena piletina”. Središte je to grada kao izbrisanog grubim potezima gumice, sa ostacima koji podsjećaju da je bio lijepo dizajniran za život, pun ljudi, topline, sadržaja i sitnica koji su ga činili ugodnim, domaćim, srdačnim.

Kristina baci pogled na lođu u kojoj je do jučer sušila rublje, zaplače.

– Ne znam što ću, stvarno ne znam. Zbog djece moram skupiti snagu, nastaviti sa životom, izgraditi ga ponovo. Sačuvati zdravlje koliko uspijem. Ne želim otići živjeti u drugi grad, srce želi ostati ovdje, ipak je jedan dom – i to nije puka fraza. Prvih pet dana spavala sam na stolici u pecari (prostorija za pečenje, nap.a.) u kući mame i tate, djeca su bila privremeno u Rijeci kod rodbine bivšeg muža. Na jedan dan sam otišla kod prijateljice u Zagreb, došla je po mene jer nemam auto, dovela me k sebi da se malo uredim, operem kosu, ali jedva sam čekala doći nazad u Petrinju. Nisam jedina u nevolji, znam; ima i onih koji nemaju roditelje kao ja, koji se nemaju gdje skloniti. Brine me što Nika strahuje kad se tlo više ne trese, jer onda misli da će opet zatresti jako. Kad slabije drma, barem znamo na čemu smo. Strah i neizvjesnost, to je naš život do daljnjega – rezimira Kristina Vujić, hrabra majka iz Petrinje.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close