AktualnoSlobodna Dalmacija

Kratki tekstovi za dugo pamćenje

U našim novinama nema mjesta za osamdesetogodišnje pisce. Ovdje se, naime, penzija shvaća toliko ozbiljno da se korisnicima preporučuje najstrože mirovanje i suzdržavanje od bilo kakvog rada. Talijani su u tom smislu puno ležerniji, pa, recimo, ugledni milanski dnevnik Corriere della Sera još uvijek ne odustaje od suradnje s Claudijom Magrisom (1939.) koji tamo već dvadesetak godina ima autorsku rubriku u kojoj se bavi dnevnim, iskričavim senzacijama, privatnim epifanijskim čudima.

Teme tih tekstova svakodnevna su opažanja koja u sebi sadrže dovoljno štofa za esej, priču, ponekad i roman, što će reći da izmiču standardima tipične kolumnistike. Naprosto, radi se o zapisima koji su previše eruditski, a premalo zaokupljeni dnevnom politikom da bi ih se moglo držati klasičnom novinskom robom. I hvala bogu da je tako. Izabrani zapisi (njih ukupno 48) iz te dugovječne rubrike sada su dostupni i na hrvatskome jeziku u prijevodu Ljiljane Avirović pod naslovom “Časovito”.

Raspon tema kojima se Magris bavi teško da može biti širi. S jedne strane, zanimaju ga intimističke opservacije kao, recimo, u bilješci koja govori o licu čovjeka kojemu je san izbrisao identitet: “Dobro poznajem svog uspavanog susjeda, njegovu životnu povijest, njegove ideje, strasti i manije; znam kakve mu se žene sviđaju, što misli o Bogu i o pravu na štrajk. Sada ništa od toga ne vidim na njegovu licu; sve je izbrisao san, baš kao poplava koja izbjeljuje napise po zidovima.”

S terena bezazlenih, “malih” tema, Magris se začas šalta na teren delikatnih i “velikih”, koje su poslovično nabijene strastima i kontroverzama. Dokono jutro provedeno na tršćanskoj plaži njemu je dovoljno ne samo da naznači esenciju svoga rodnoga grada (“Trst nije samo raskršće između Istoka i Zapada, kako piše u napomenama o gradu, već je i raskrsnica između Sjevera i Juga, skandinavske melankolije ponekih zimskih zalazaka sunca i ljetne južnjačke vitalnosti”), nego i da dojmljivo opiše lažljivu glupost svakog rasizma.

On se, naime, slučajno zatekao u blizini dvoje mališana koji se prije toga nisu nikada vidjeli: bijelog dječaka koji govori talijanski jezik i djevojčice crne poput ebanovine koja je, očito, posvojena, jer s roditeljima komunicira na njemačkome. Njihova igra potrajala je sve dok nisu osvijestili činjenicu kako govore različitim jezicima. Otkriće kulturnih razlika među njima igru, međutim, nije učinilo nemogućom, nego ju je se samo privremeno usporilo. Kad su se pribrali od prvotne zbunjenosti, klinci su se nastavili s jednakim veseljem igrati, i ne znajući da tako na nekoj simboličkoj razini pokazuju figu u lice svakom retardiranom rasistu (što je, naravno, pleonazam).

Naše čitatelje razveselit će i tekst u kojemu se autor bavi “Knjigom o ukusnoj i zdravoj hrani”, koja je izvorno objavljena u Moskvi 1939. godine pod uredništvom Akademije za medicinske znanosti Sovjetskog Saveza i po izravnoj Staljinovoj želji. U jednom od brojnih kasnijih pretisaka toga libra nalazi se i meni što ga je Josif Visarionovič 22. rujna 1944. pripremio za tada još uvijek dragoga gosta Josipa Broza. Dva visoka čimbenika pogostila su se sljedećim delicijama: crveni kavijar, marinirane kečige i murine, blago ukiseljeni krastavci, gruzijski gulaš s njokima, pile na ražnju na ruski način, konzervirane gljive…

Zbirku blistavih minijatura (koje se kreću u rasponu od jedne do, u vrh glave, tri kartice) zatvara tekst pod neobičnim naslovom “Selfie”. Ne, osamdesetogodišnji pisac nije podlegao suvremenoj strasti snimanja vlastite malenkosti u svakom prikladnom ili pogrešnom času. Ili možda ipak jest, ali je bio dovoljno pametan da nam to prešuti. Selfie kojim se Magris ovdje bavi nije određen tehnologijom, nego psihologijom. Na jedva tridesetak redaka autor predočava običan, svakodnevni prizor: mama se parkirala uz rub ceste i otišla nešto časkom obaviti, ostavivši malenu djevojčicu na stražnjemu sjedalu automobila, ali to strašno nervira čovjeka čije je vozilo zbog toga ostalo blokirano.

On bijesno trubi i viče, preplašena curica počinje plakati, nervoza raste iz sekunde u sekundu, da bi je uskoro raspršio dolazak majke. U tome trenutku čovjek posramljen osvješćuje vlastitu odvratnost. Siguran sam da bi se svatko među nama s lakoćom pronašao u dotičnom gospodinu, samo ako se iskreno pokušamo uživjeti. Magris se nije trebao uvlačiti ispod tuđe kože, trebao je “samo” izložiti vlastitu, pa priznati da je on taj. Njegov analogni selfie idealno zatvara knjigu malih, a velikih tekstova jednog od najvažnijih autora našega vremena. 

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close