KolumneSlobodna Dalmacija

Kad Michelle Williams dođe na pir kćerke Julianne Moore, otkriva da imaju zajedničku prošlost u iznenađujuće dobrom američkom remakeu danskog filma

Blagoslov od redateljice Susanne Bier zatražio je nezavisni američki filmaš Bart Freundlich prije nego što je počeo snimati iznenađujuće dobri remake njezina filma “Nakon vjenčanja” iz 2006. godine. Kad mu je autorica danskog originala dala blagoslov, Freundlich je odlučio napraviti reinterpretaciju Bieričina materijala i načinio još poneku izmjenu mimo one dvije osnovne za američki remake – jezične i prostorne.

Osim što je snimljen na engleskom jeziku i relociran u SAD, preciznije luksuzne dijelove New Yorka, među tamošnju bogatašku kliku, “After The Wedding” je izveo pomodnu promjenu spolova radi nešto drukčije karakterne dinamike, pa i trendovske pomodnosti (od “Ocean’s 8” nadalje) koja ide na ruku Freundlichu za angažman supruge Julianne Moore u jednoj od dvije glavne (ženske) uloge.

Tako, drama je sada više “ženska”, a lik u nekadašnjem tumačenju Madsa Mikkelsena igra Michelle Williams itd. Također, novi film je vizualno bogatiji u odnosu na stari, snimljen pod utjecajem radikalnog danskog “Dogma 95” pokreta, ali ne u stopostotnom skladu baš sa svim njegovim pravilima (kamera mora biti iz ruke, dokinuće naknadnih intervencija na sliku i zvuk…).

Američka verzija “Nakon vjenčanja” ne skriva da ima veći budžet od danske: u prvim kadrovima raskošnih totala kamera na dronu nadlijeće indijsku lokaciju dok se ne spusti s neba i ne dođe do meditirajuće Isabel (Williams), voditeljice lokalnog sirotišta u Kolkati.

“After The Wedding” u tim sekvencijama izgleda kao hollywoodski “world cinema” film, kakav je, recimo, bio i oskarovski “Lion”, a Isabelin omiljeni dječačić iz sirotišta Jai (Vir Pachisia) podsjeća na malog “lava” Sarooa. Tu dolazimo do ključnog razloga za remake.

Izvorni “Nakon vjenčanja” dobio je nominaciju za Oscara unutar kategorije naj-filma izvan engleskog govornog područja u konkurenciji s “Panovim labirintom” i “Životom drugih” (potonji je odnio pobjedu). Dakle, ako se “strani” original natjecao za Oscara, možda bi mogao i “domaći” remake.

Stanovita “kalkulacija” ne može se poreći aktualnom filmu, ali nije to ni prijašnjem bilo strano računajući kakva mu je bila dramaturška konstrukcija s nizom scenarističkih makinacija, odnosno (pod)zapleta i otkrića nadomak (melo)drame, čak i sapunice koju je nivelirao ili kamuflirao Bieričin umjetničko-festivalski, “dogmatski” pristup režiji.

Lik Isabel će i u ovoj inkarnaciji doznati da ima zajedničku povijest s imućnom Theresom Young (Moore, opet izvrsna) koja bi mogla izdašnom novčanom donacijom podržati indijsko sirotište i poziva je u New York na razgovor licem u licem, zatim na vjenčanje kćerke Grace (Abby Quinn).

Tamo Isabel – oprez: “spoiler” – otkriva kako je točno njezin prijašnji život isprepleten s Theresinim. Naime, Theresa je udana za umjetnika Oscara (Billy Crudup), Isabelina bivšeg momka, a Grace je njihova kćer. Isabel i Oscar prvotno su se dogovorili dati kćerkicu na posvajanje prije prekida veze, ali on ju je ipak zadržao i godinama kasnije stupio u vezu s Theresom s kojom je odgojio Grace i dobio sinove-blizance.

Jedno otkriće vodi do drugog i trećeg, te napuhuje balon sapunice, no Freundlich ga ispuhuje režijom. Film je pozicioniran na razmeđi “mainstream” (melo)drame devedesetih (produkcijske vrijednosti, oskarovska gluma) i nezavisno-festivalske novomilenijske (kontrast života u Kolkati i New Yorku, prekrasna ugođajna glazba Mychaela Danne).

Promjena spolova likova ponudila je redatelju materijala da propita poziciju majke u današnjem svijetu, biološke i adoptivne, odnosno majčinstva kao takvog kojeg Isabel isprve odbacuje zbog pritiska, no podsvjesno postaje majčinska figura Jaiju i okreće se humanitarnom radu s djecom i dobročinstvu da se iskupi za to što se odrekla kćerke.

Ako je cijenjeni izvornik bio drama o očevima i djeci, iznenađujuće dobri remake je o majkama i djeci, njihovoj prirodn(ij)oj povezanosti. Scene interakcije novootkrivene majke i kćerke, Isabel i Grace, spadaju među najbolje i najiskrenije u filmu koji poseže za simblikom (is)palog i ponovno sagrađenog ptičjeg gnijezda te završava simboličnim podizanjem kamere prema nebu, odakle se u uvodu spustila.

Freundlich daje dosta prostora glumcima u (mizan)sceni i oni mu se za to odužuju odličnim izvedbama. Jarka crvena kosa oskarovke Moore odražava još jarkije unutarnje emocije njezina lika, osobito kako se priča bliži kraju, Quinn je otkriće, Williams se i govorom tijela potvrđuje kao ponajbolja glumica generacije, a Crudup daje svoju možda i dosad najbolju ulogu. Glumački, remake je superiorniji originalu.

Parteri u životu i na filmu

Moore je glumila i u nekim prethodnim Freundlichovim filmovima kao što su “The Myth of Fingerprints”, “World Traveller” i “Trust the Man”. U nekima od njih je glumio i Crudup.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close