KolumneSlobodna Dalmacija

Ivica Ivanišević: Umjesto da priča o zabrani rada nedjeljom, Kaptol bi se trebao ugledati na finsku premijerku

Mrzi me upozoravati na očigledno, ali nije do mene. Dakle…

Novo rastezanje žvakalice o zabrani rada nedjeljom duboko je i višestruko besmisleno. Za početak, koje su sve profesije angažirane sedam dana u tjednu, jednako petkom kao i svetkom?

Medicinari (liječnici, medicinske sestre, tehničko osoblje), vatrogasci, policajci, vojnici, ugostitelji (koji rade u restoranima, kavanama i diskotekama), novinari, prijevoznici (autobusni, željeznički i avionski), kinoprikazivači, kazalištarci, namještenici elektroprivrede, komunalnih vodovodnih i kanalizacijskih tvrtki te toplana, operateri u call centrima…

Neka sam zanimanja sigurno ispustio, a za mnoga ne znam ni kako bi ih se uopće moglo precizno katalogizirati. Spadaju li, recimo, među nedjeljne mučenike pripadnici slobodnih profesija koji, u načelu, sami mogu određivati kada će i koliko raditi?

Potom, treba li takvima smatrati one koji su prisiljeni svoj posao nositi kući, pa se njime baviti u vremenu koje im je de jure slobodno, pa stoga i nenaplativo?

Kad se sve zbroji govorimo, dakle, o nekoliko desetaka tisuća ljudi na koje apsolutno nitko ne misli kad krene palamuditi o radu nedjeljom, koji bi trebalo zabraniti, jer je protunaravno i neljudski šljakati kako se beskrupuloznom gazdi, odnosno razmaženim mušterijama prhne. Zagovornike pustinjački mirne nedjelje zanimaju samo radnici u trgovinama. Zašto? Zato što njih poslodavci i inače izrabljuju – glasi najrašireniji odgovor.

Zanimljivo je, međutim, kako se nitko ne želi baviti sadržajem famozne riječi “inače”.

Skala užasa

Ako su trgovci i trgovkinje izloženi mobbingu i iscrpljivanju, hajdemo promisliti kakvo bi zakonsko rješenje moglo u bitnome popraviti njihov položaj sedam dana u tjednu, a ne samo nedjeljom. Ako im je život i inače jadan – a svi su, izgleda, suglasni da jest, pritom ne mareći za neupitnu činjenicu kako poslodavaca ima raznih, pokvarenih i čestitih – red bi bio da ga inače i popravimo, a ne samo u taj iznimni dan koji je izniman ponajviše zato jer ga je takvim proglasila Katolička crkva.

Što su u zadnjih dvadeset stoljeća povijesti bili trgovi i ulice, danas su shopping mallovi – mjesta susretanja i druženja ljudi. Govoreći sasvim osobno, na intimnoj skali užasa posjet velikom trgovačkom centru držim jedva nešto manjom mukom od rektoskopije. Ali tko mi je kriv? Većina svijeta voli svoje slobodno vrijeme – a najviše ga ima nedjeljom – provesti šetajući se blještavim, nadsvođenim “bulevarima” prekrcanim buticima i prevrćući krpice koje si ne mogu priuštiti.

Mene to, naravno, nervira, ali ni upola koliko naše prelate, jer valjda drže kako bi ljudi koji poslijepodneva i večeri potroše u shopping mallovima te sate trebali utući na klecalima omamljeni mirisom tamjana.

Iza svake inicijative o zabrani rada nedjeljom ne stoji interes malog čovjeka, nego velike institucije koja se ne može nauživati svog izdvojenog, privilegiranog položaja u društvu, nego bi htjela vedriti i oblačiti bez kraja i konca, propisivati vlastita pravila i u poslovima koji nemaju ama baš nikakve veze s naviještanjem radosne vijesti.

Da Katolička crkva živi od vlastitih, uredno protokoliranih i oporezovanih prihoda, to bi bilo poprilično drsko. No, dotična pravna osoba iz državnog proračuna i guste mreže javnih izvora na lokalnoj razini crpi opscene svote novca. Iz svakog računa koji se izbaci u bilo kojoj trgovini bilo kojega dana u tjednu pinka ode i Kaptolu, pa je zaista besramno slušati kad se takvi shopping profiteri bore za zabranu rada nedjeljom.

Da, naravno, lijepo je misliti na boljitak radnika, ali svih i svakoga dana. Kao što to, primjerice, čini finska premijerka Sanna Marin. Ova mlada dama odgojena je u “duginoj obitelji”, zajednici od koje se našemu kleru diže kosa na glavi. Naime, brak majke i oca razvrgnut je još dok je bila malena djevojčica. Otac joj je bio alkoholičar, pa je priliku za novi život majka pronašla u vezi s partnericom. Njih dvije odgojile su Sannu.

Toliko uspješno da je ona s 34 godine postala najmlađa premijerka neke države na svijetu. Njezina želja jest u doglednoj budućnosti uvesti četverodnevni radni tjedan i šestosatni dan, jer “ljudi trebaju više biti sa svojim voljenima”. Ostvari li svoj naum, netko će i u toj Arkadiji morati povremeno, često ili čak redovito raditi nedjeljom, jer život ne može stati kad se nekome prohtije, pa makar taj netko bila i Katolička crkva, stara institucija koja bi od ove mlade političarke mogla puno naučiti samo kada bi imala srca.

Ili, ako ga uistinu ima, kada bi ga znala otvoriti.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close