KolumneSlobodna Dalmacija

Ivica Ivanišević: Milanović u svojoj formuli nije opazio fatalnu kvaku 22, a budućnost koja je Kolindi na pameti neće se zbiti jer se već dogodila u bajkama braće Grimm

U noći izbornog trijumfa oboje kandidata…

Zvuči li vam nešto dozlaboga krivo u ovoj tek započetoj rečenici? Kako mogu govoriti o noći izbornog trijumfa i u taj kontekst situirati oboje kandidata? Zar po logici stvari samo jedan od njih nije pobijedio? Da, ali ne – vjerojatno bi odgovorila, samo da je itko pita, gospođa Grabar-Kitarović.

Jer, ona te noći ni jednom izgovorenom riječju, a izgovorila ih je previše čak i za uši najstrpljivijih pristaša, nije priznala očigledno: kako je osvojila samo utješno drugo mjesto. Upravo suprotno, njezin usiljeni osmijeh, vruća retorika i energično vitlanje rukama trebali su stvoriti dojam kako se ganuta pobjednica obraća oduševljenim (a ne pomalo obeshrabrenim i poprilično poniženim) poklonicima.

Ali pustimo sad njezino tvrdoglavo odbijanje da se suoči sa stvarnošću (i još gore: djetinjastu vjeru da će čitava javnost ignorirati ono što se zbilo samo ako ona dovoljno dugo i srčano bude nijekala bjelodano). Radije se pozabavimo onim što nas tek čeka. Dakle, u noći izbornog trijumfa (s navodnicima i bez njih) oboje je kandidata nagovijestilo što će biti forte njihovih kampanja, koju ključnu poruku žele posredovati svojim biračima (i onima koji bi to tek mogli postati).

Time su, bojim se, i prije službenog početka druge runde pripetavanja oboje promašili “cijeli nogomet”, kako bi Google Translate preveo popularnu frazu “ceo fudbal”.

Zoran Milanović koji se već mjesecima upinje dokazati kako je širokogrudan, topao i mio, protiv je podjela i želi da Hrvatska postane društvo jednakih. Premda nesumnjivo bistar i skolastički potkovan za politička nadmudrivanja, nije, međutim, opazio fatalnu kvaku 22 skrivenu u njegovoj formuli boljitka.

Naime, lijep dio Hrvatske – po mojoj skromnoj procjeni, između polovice i dvije trećine – nema ništa protiv toga da naše društvo nastavi prilježno njegovati nejednakosti i produbljivati podjele. Da nije tako, desnica, odnosno njezini kandidati ne bi tako lijepo prošli na izborima.

Glas HDZ-u, odnosno nekome još desnijem uvijek je bio i uvijek će biti glas protiv društva jednakih mogućnosti i šansi, za podjelu na pravovjerne partijce i sumnjive izrode, za brižljivo njegovanje svih mogućih (nacionalnih, vjerskih, ideoloških, rodnih…) predrasuda koje bi trebale cementirati svačiju poziciju na društvenoj vertikali. Hrvatskim desničarima treba zapravo samo jedno: neprijatelj. Ako ga stvarnost ne nudi, utoliko gore po nju (naime, stvarnost) i nas. Oni će ga “prepoznati” u prikladnim manjincima: Srbima, pederima, komunjarama, filatelistima, plesačima salse…

Onaj tko glasačkoj mašini takve stranke obećava jednakost, zapravo joj prijeti. Jer, u društvu jednakosti, privilegije nisu moguće: nema zapošljavanja u javnim poduzećima i lokalnoj samoupravi uz protekciju partijske knjižice, nema izdvojenog položaja bilo koje vjerske zajednice, nema financiranja mreže virtualnih braniteljskih i inih udruga čiji je jedini smisao namirivanje potreba odane partijske pješadije, nema povlaštenih mirovina… Konačno ili prije svega, nema ozakonjenog grabeža i pljačke pod firmom domoljublja.

Stvar je prilično jednostavna: ne možeš igrati na kartu jednakosti u društvu u kojemu jednakost nije na cijeni, u kojemu su stotine tisuća ljudi spremne grčevito, ako treba i na vlastitu štetu, braniti nejednakost. Ukratko, inzistirati danas u Hrvatskoj na ukidanju podjela najkraći je put u propast.

Kolinda Grabar-Kitarović trsit će se, pak, dokazati kako je njezin forte budućnost. Kao fol, nju ne zanima prošlost i prevladane ideološke žvake, ona je sva okrenuta futuru, onome što se tek ima dogoditi za dan, mjesec, godinu, desetljeće…

S tim u vezi postoje dva problema. Prije svega, ona dolazi iz redova stranke koja priznaje samo jedno glagolsko vrijeme, prošlo, iz partije koju od budućnosti manje zanima samo sadašnjost, jer sav svoj simbolički kapital crpi iz prošlosti, odnosno njezina krivotvorenja.

Potom, ona (Kolinda Grabar-Kitarović, a ne njezina matična stranka) budućnost doživljava kao prosječni mališan pismo Djedu Mrazu: dovoljno je samo poželjeti, i igračka će se stvoriti, jer će se dobri djedica postarati da tako bude.

Zato ona fantazira o poslovima vrijednima osam tisuća eura mjesečno, kojima će se ljudi moći baviti u toplini svojih primaćih soba, Hrvatskoj kao ekonomskom tigru Europske unije, najnaprednijoj zemlji zapadne civilizacije, procvalim rosnim visibabama usred mrzloga siječnja, osmijesima na licima ozarenih ribara i ratara…

No, budućnost koja je njoj na pameti neće se zbiti, nema šanse da hoće, i to iz jednostavnog razloga: jer se već dogodila na stranicama bajki braće Grimm.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close