KolumneSlobodna Dalmacija

Ivica Ivanišević: Kokice, pivo, Jandroković – radi se o dobitnoj kombinaciji za nezaboravnu nedjelju. Da sam režiser prijenosa izborne noći, jednu kameru ne bih odvajao od njega

Doživi li u nedjelju vaš kandidat težak izborni karambol, nemojte očajavati. Tko vam brani da se lijepo provedete čak i u tom slučaju? Ništa čovjeka ne može više usrećiti od tuđe nesreće, a lijepom broju njih svjedočit ćemo u nedjelju navečer u izravnom prijenosu.

Dok se televizijske kamere budu naizmjence uključivale iz različitih stožera, vi možete s kauča, uz zdjelu vrućih kokica i mrzlo pivo, svjedočiti kako se mijenja raspoloženje vatrenih pristaša. Večer će, naravno, svugdje početi navlas isto: svaki šef izbornog stožera, svaki mahač zastavom ili transparentom s kojega se njegov kandidat smiješi, ozaren će naviještati pobjedu čvrsto uvjeren u mudrost naroda koji je, jamačno, izabrao najboljeg, dakle, njihova miljenika odnosno miljenicu. Prve izlazne ankete malo će im poljuljati raspoloženje, ali ne kaže se zaludu kako nada umire posljednja.

Svijet politike svijet je optimista koje vjera u sretan rasplet ne napušta čak ni kada su na korak do očigledne propasti. Suočeni sa zloslutnim brojkama, svi upitani oslonit će se na onu izlizanu mantru kako su ankete manjkave, relativne i odokativne te da valja pričekati službene podatke koji će, izvan svake sumnje, njihova kandidata lansirati na Pantovčak.

A kad konačno iz DIP-a počnu pristizati suhe, hladne, neporecive znamenke, kad izborni poraz počne poprimati čvrste konture, na scenu će iskoračiti i sami kandidati koji su do toga trenutka negdje u bekstejdžu grizli nokte i čupali kose. Uz primjetan facijalni grč – koji bi trebao nadomjestiti pomirljivi osmijeh zrele osobe izmirene s vlastitim porazom – počet će drobiti o tome kako su učinili sve što su mogli, ali ih, eto, narod nije prepoznao.

Pokisle face

Na svakim izborima događa se isto: čim netko izgubi, požali se kako ga birači nisu prepoznali. Kao da je u kampanju ušao maskiran, utegnut u tajice i ogrnut plaštom kao Batman, umjesto da odjene tamni veštit klasičnoga kroja. A kao da je narod mališan star dvije ili tri godine, koji na razumije bože tebe, pa ni vlastita oca nije kadar prepoznati ako se ovaj prigodno zakrabulji pamučnom bradom i crvenom kapicom Djeda Mraza.

Noć nedjelje na ponedjeljak bit će noć velikog narodnog neprepoznavanja. Kandidati će građanima čežnjivo hrliti u susret, a svaki ili barem mnogi građanin će se praviti da je Ray Charles: da čuje žamor, ali ne vidi tko to galami.

Neke se stvari fakat ne mogu kupiti novcem. Na primjer, naslađivanje nad neprepoznatima. Kako ne osjetiti veselje dok gledate pokisle face tipova koji su nam se do prije samo koju minutu nadmoćno cerili u brk? Da, naravno, to je i zlurado i zločesto. Priznajem, smijati se tuđoj nevolji nije baš boguugodna aktivnost, ali zato čovjeka veseli.

Osim što će nedjeljnu noć obilježiti neprepoznavanja, označit će je i pretrčavanja. Tko u realnome vremenu – dok se u jednome stožeru budu puštale prve suze, a u drugome točili prvi gutljaji pjenušca – ne okrene leđa svojim suborcima i prikloni se pobjedniku, neće moći računati na unosnu i vedru budućnost. Moja će malenkost s osobitom pažnjom motriti Gordana Jandrokovića. Da je političko pretrčavanje olimpijska disciplina, o njemu bi svijet govorio kao o Eliudu Kipchogeu, velikom kenijskom trkaču koji je sudjelovao na trinaest maratona i pobijedio dvanaest puta, postigavši usput svjetski rekord.
Koliko je puta Jandroković izdajnički pretrčao iz gubitničke na pobjedničku stranu teško je precizno reći. Ni najfinija štoperica nije kalibrirana da pohvata tako furiozne izmjene strana.

Nadalje, i on je maratonac jer već dugo, predugo opstaje u vrhovima politike, bez obzira na to što u redovitim izbornim ciklusima bilježi poraze. Gdje bi druge svladala malodušnost od tolikih posrtanja, on se s mačjim refleksom dočeka na noge, strese prašinu s revera i krene ususret novome vođi kojemu je spreman pokorno služiti.

Da sam režiser prijenosa izborne noći, jednu kameru ne bih odvajao od njega, naložio bih da ga se u stopu prati od početka do kraja soareje. Pravo za reći, više me zanima njegova negoli političke sudbine osoba koje su se kandidirale. Jer, eventualni poraz dame koju svesrdno podupire bit će i poraz njegova stranačkog šefa, koji se, naravno, neće sam zavaljati u prašini, nego će tamo povući i ešalon, dva svojih bliskih suradnika. Našemu Eliudu Kipchogeu neće biti lako u nedjelju. Minute prožete mučnom, agonijskom neizvjesnošću cijedit će se polako kao sati dok bude čekao službene podatke.

Kokice, pivo, Jandroković – ako se mene pita, radi se o dobitnoj kombinaciji za opuštajuću, veselu, nezaboravnu nedjeljnu večer.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close