Slobodna DalmacijaSplit

Eva iz Ukrajine, Aaron iz Sydneja, Minora iz Japana… Ovo je priča o ljudima koji žive i rade u Splitu, a korona ih je odvojila od obitelji

Balerine i baletani splitskog HNK trebali bi se krajem siječnja vratiti na pozornicu s “Labuđim jezerom” i nitko ne bi bio sretniji od njih da se to stvarno i dogodi.

Ljudi kojima je karijera vezana uz pozornicu prolaze teški period od kada je koronavirus zaustavio predstave – a to je ono zbog čega se oni ujutro ustaju iz kreveta. Za plesače je tim gore jer čitavo vrijeme dok su kazališta prazna moraju održavati fizičku kondiciju i plesnu tehniku, a to je u kućnim uvjetima nemoguće.

Kako su u splitskom ansamblu mahom došljaci iz svih krajeva svijeta, ova epidemija za mnoge od njih znači i odvojenost od svojih članova obitelji, zemlje u kojoj su rođeni, pa su im kolege s posla ujedno i jedino društvo – malo njih u Splitu ima druge prijatelje s kojim bi mogli podijeliti teškoće.

Kako je sve to djelovalo na njih? – pitamo ih dok u Baletnom studiju vježbaju za povratak na scenu.

Eva Karpilovska, prvakinja splitskog baleta, je preboljela koronu, koja se u jednom trenutku bila raširila među skoro pola ansambla od četrdesetak plesača:

– Neobično je, a bilo je i malo tužno sve skupa. Naše je tijelo naviklo da uvijek nešto radimo, a ove kazališne sezone sam dobila priliku samo dva puta nešto otplesati.

A kad bih dobila priliku na sceni, zaboravila bih na sve. Guštala sam i uživala, pokušala što više uzeti iz te prilike. Iako znam da je malo publike, pokušala sam tu svoju želju i energiju pokazati ljudima.

Kad je bila prva karantena, kad nas je zatvorilo na tri mjeseca, maksimalno sam bila u snazi. No, nakon bolesti, imala sam psihičkih potreškoća. Sad mi je lakše jer dođemo u Baletni studio, vježbamo. Veliko ogledalo i ljudi oko tebe te osnaže više nego što možeš sam.

Pokušavam uživati u procesu, jer bez ovoga procesa nismo plesači i pogubit ćemo se. Bolest, hvala bogu nije bila teška, prošla sam ok, dva tjedna su prošla i izašla sam.

Na Skype-u pričam sa svojima, jer idem doma jednom u dvije godine ljeti, a za Božić su avionske karte skupe. U Kijevu imam staru baku i majku koja odlazi na posao; uvijek se tresem da se baka ne bi zarazila. Grad je velik, veća je vjerojatnost da se mogu razboliti, ali – dobro su – veli Eva koja razgovara na hrvatskom jeziku, jer u Splitu je duže od ostalih.

Aaron Kok ima obitelj u Sydneyu:

– Uvijek sam za Božić putovao po Evropi, a ljeti k svojima u Australiju, sad je bilo drugačije. Prošlo je već više od godinu i pol dana da ih nisam vidio.

Zbilja bih volio ih ubrzo vidjeti, teško je. Gledajući prošli period, naštetilo nam je. Napravili smo dva videa, imali zumba vježbe, ali bilo je definitivno teško biti zatvoren u četiri zida.

Nastojiš se baviti nečim, hobijima, u karanteni sam se počeo baviti slikanjem. Crtao sam odjeću za ljude, bilo je zabavno. Situacija je stalno bila “on” i “off” pa smo bili upućeni jedan na drugoga, motivirali smo se da radimo, da se ne ozljedimo i da se ponovno vratimo u top formu – veli ovaj plesač.

Njegova kolegica Minori Nakayama je kod kuće bila prošlog ljeta, no uz gomilu teškoća:

– Bilo je stvarno teško jer sam u Japanu morala ostati dva tjedna u karanteni kad sam došla, a puno aerodroma je tada bilo zatvoreno. Pričam s bakom i obitelji preko zooma i video chata.

Kad smo bili dva mjeseca u “lock downu”, gurala sam samu sebe naprijed i održavala formu, ali nakon toga mi je enrgija pala i morala sam se “podignuti” zbog ljudi koji su cijelo vrijeme oko mene.

Jurgen Rahimi, talijanski plesač čija obitelj živi u malom selu pokraj Bergama, naročito teško podnosi što nije praznike proveo s njima:

– Malo je teško, jer za božićne praznike smo uvijek bili skupa. Uvijek sam mogao otići vidjeti obitelj jer plešem u Evropi. Imao sam barem mogućnost, a sad ih nisam vidio još od prošlog ljeta.

Italija nije dobro poslijednjih godinu dana, bori se sa epidemijom, a Lombardija je u posebno teškoj situaciji, zbog svega ne znam kada ću otići tamo. No, svima ovdje nedostaje obitelj, nema izuzetaka.

Ova mi je sezona teža psihički nego fizički, jer u staru formu se možeš vratiti za dva tjedna, ali se moraš motivirati. Ali, znati unaprijed da ćeš biti doma dva mjeseca je zbilja teško. Većina naših vježbi je stvorena za rad u studiju, pa je kod kuće to problem. Ipak, radio sam na bazičnim vježbama. Evo, prošlo je!

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close