KulturaVečernji list

Drveni tanjur

Kume!, zajecala je uz telefon supruga mog prijatelja i kuma ne uspijevajući suspregnuti plač, „Ljudevit je u bolnici… Imao je nekoliko moždanih udara…“

Osmjehnuo bih se kad god bi me nazvala kumom jer smo bili vršnjaci i bilo bi za očekivati da se oslovljavamo imenom, ali ovaj put nisam, vijest je bila odviše ozbiljna. Ljudevit je prešao sedamdesetu i u toj dobi nije ništa neobično da čovjek boluje od neke vrste raka, doživi srčani ili moždani udar, da noću dvaput ustaje da bi mokrio, hoda sa štapom ili s nekoliko srčanih premosnica u prsima, ali ne i moj prijatelj iz djetinjstva, a kasnije vjenčani kum, Ljudevit, Lujo, jer on dotad ni od čega nije bolovao. Jednostavno, živio je zdravijim životom nego mi, njegovi znanci i prijatelji, zatvoreni osam sati u kancelariji.







Kratka priča
Šuki



Izgradio je kuću na gradskoj periferiji. Iza nje prostirala se duga oranica koju je godinama pretvarao u njegovani vrt i voćnjak omeđen vinovom lozom. Iza voćnjaka iskopao je, svojim rukama, povelik ribnjak u kojemu je uzgajao ribe. Jednom sam nenadano svratio k njemu. Uzeo je jednu od svojih desetak udica i ubrzo se vratio s blistavim divljim šaranom, hitro ga očistio i stavio na žar… Pili bismo rakiju koju je sam ispekao i vino od grožđa koje je sam uzgojio.

Bio je profesor biologije u osnovnoj školi, a vikende bi redovito provodio pecajući na nedalekoj rijeci ili loveći u obližnjim šumama – fazane, prepelice ili sitnu divljač. Ulovljene ptice bi preparirao, izložio je čitavo jato u „lovačkoj kućici“ koju je također izgradio svojim rukama. Ispunio ju je lovačkim trofejima, puškama sačmaricama, lovačkim torbama i opremom za ribolov. Na zidovima su visjele uvećane fotografije trofejnih ulova koje su svjedočile da moj kum nije hvalisavac, nego ozbiljan lovac i ribič. Jedno vrijeme uzgajao je pitome fazane, pa japanske patke, kasnije kuniće, čak i jelene lopatare. S nekoliko golubarnika slijetali su i gugutali golubi kokošari, gaćani, gušani, imanje su čuvali bernardinci. Ljudevit je imao zlatne ruke. Ono što je zamislio, to je i napravio. A sad – Lujo nemoćno leži u bolnici s malim izgledima da se oporavi, s velikima da ostane trajni invalid. Iz bolnice su ga izvezli kolima hitne pomoći, ni na štakama se nije mogao kretati.

Moji odlasci Ljudevitu postali su sve rjeđi. Bilo mi je mučno gledati kako jede lijevom umjesto desnom rukom, kojom ni žlicu nije mogao držati, kako korača oslonjen na hodalicu. Desnu nogu nekontrolirano je vukao za sobom. Kad bi ubrzao govorom, gutao bi dijelove riječi pa ga je bilo teško razumjeti. Nisam mogao vjerovati viđenom, više od pola stoljeća poznavao sam posve drugačijeg Luju.







KRATKA PRIČA
Zabavica



„Prebrz sam za svoju jurilicu”, objasnio mi je kad sam prvi ugledao kamen koji je bio vezan uz nju, „ovako je teža pa me usporava, ne posrćem i ne padam.“ Pravu jurilicu, automobil, sin mu je prodao čim su u obitelji shvatili da ga on više nikada neće voziti.

„Sad si kao Sizif“, našalio sam se.

„Nisam“, zanijekao je, „on je povremeno stizao do vrha brijega, a ja samo gmižem po tlu.“

Kada sam ga posljednji put posjetio, bio je utučeniji nego ikada.

„Starimo“, pokušavao sam ga tješiti… “Ali ono što smo izgubili u cvjetanju, sada dobivamo u plodovima“, mudrovao sam.

„Kojim plodovima?“

„To je metafora, mislio sam na životne plodove… Imaš ženu i djecu, unučad, imanje.”

„Nemam ja ništa,“ promumljao je.

„Ma, daj…“

„Dođi“, pozvao me.







kratka priča
Jutarnja pjesma



Ostavio je „kućnu” hodalicu iza sebe, oslonio se jednom rukom na rukohvat uz stube, drugom o moje rame, i sišao u dvorište gdje ga je čekala njegova „jurilica“. Pošli smo ka njegovom čudesnom voćnjaku i ribnjaku. Zastao je i vrhom brade pokazao na lovačku kućicu.

„Zaviri!“

Zakoraknuo sam i o otvorio ulazna vrata. Vidio sam s praga da je velika soba, sobetina zapravo, posve ispražnjena, a u središtu se isticao bilijarski stol. Šutio sam iznenađen.

„Iznenađenje tek slijedi“, kao da mi je čitao misli. Poveo me dalje i ubrzo sam zapanjen stao. Umjesto njegovanog vrta i voćnjaka prostirala se gola ledina, kao bagerom poravnata, bez ijednog stabla i grma, bez ijedne travke. Nije bilo ni klupice nadsvođene ružama penjačicama na koju bismo sjeli.

„Ostao mi je još samo ribnjak, ali i njega će zatrpati… Jedanput sam pao u njega zajedno s hodalicom pa da mi se to više ne dogodi, da se ne utopim,“ osmjehnuo se.

„Što se dogodilo?“

„Moj sin će na ovom mjestu izgraditi tenisko igralište. On je i teniski trener“, reče ne bez ironije.

„I ti si to dopustio?“

„Mene više nitko ništa ne pita… Ja tu više nisam gazda… Jučer me ugrizao jedan od bernardinaca.“

„Pas to i ne zna“, pokušao sam biti duhovit, ali njemu to nije bilo smiješno. „Lujo moj, teško je to za vidjeti“, zaokružio sam pogledom uokolo, „ali svoj voćnjak, pa ni ribnjak, više ne možeš održavati, čak ni travu ošišati, a ako to tvoj sin neće, a neće ili ne stigne, za godinu dana sve bi zaraslo u travurinu, u žbunje, u grmlje, u korov u kojemu bi se legle zmije i štakori.







KRATKA PRIČA
Pogled



„Mogao je čekati da zauvijek zatvorim oči!“

„Mladi su nestrpljivi.“

Uzdahnuo je pa nastavio.

„Da ti iskreno kažem, volio bih umrijeti.“ Izgovorio je to sporo, ovaj put posve razumljivo. „Dođe mi da se odvezem do svog ribnjaka i da se spustim u njega. Stavio bih na hodalicu još jedan kamen, ako se u zadnji čas predomislim.“

Naježio sam se.

„Više puta si rekao kako te više ništa ne boli.“

„Boli me duša.“

„Znaš da Bog ne voli samoubojice.“

Stajali smo dugo i šutke uz vodu prekrivenu žabokrečinom, iz koje su iskakale sitne ribice hvatajući zrak. Što god da mu kažem, zvučalo bi neuvjerljivo, neutješno i besmisleno. A ipak sam izgovorio.

„Neće koristiti jer svatko se mora razočarati za sebe, ali ispričaj sinu zgodu o ostarjelom ocu kojemu su podrhtavale ruke pa su mu pri jelu ispadali tanjuri i razbijali se. Dojadilo je to njegovu sinu pa mu je načinio tanjur od drveta iz kojeg je otada jeo. Jednoga dana ugledao je svog malešnog sina koji je nešto nespretno dubio u drvetu. ‘Što radiš, sine?’, upitao ga je. ‘Pravim ti tanjur iz kojeg ćeš jesti kad ostariš’, odgovorio mu je.“ 

O autoru

Stjepan Tomaš rođen je 1947. u Novoj Bukovici kod Slatine. Nakon završene gimnazije u Našicama, studirao je i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavio je dvadesetak knjiga proze, pripovijedaka i romana za djecu i odrasle te knjigu drama. Drama „Smrtna ura” izvedena je na pozornici u Zagrebu, a „Zlatousti ili tužni dom hrvatski” u Osijeku. Proze su mu prevođene na njemački, talijanski, slovenski, mađarski, slovački i makedonski jezik te na esperanto. Za svoj književni rad dobio je više nagrada, pa tako i Večernjakovu nagradu „Ranko Marinković“ za kratku priču. Prozom je zastupljen u čitankama i osnovnoškolskoj lektiri. Živi i piše u Osijeku.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close