Slobodna DalmacijaSport

Đorđo Zdrilić započeo je svoj košarkaški put davne 1947., ovo je njegova životna priča: Plače mi se kad gledam današnju zadarsku košarku

Unatoč tomu što je zakoračio u 88. godinu, gospodin Đorđo Zdrilić, najstariji bivši košarkaš Zadra, žvelto hoda i žurnim je korakom stigao na dogovoreni razgovor za Slobodnu Dalmaciju. Točno u 10 sati, upravo u vrijeme njegove prve kave na Narodnom trgu u caffeu “Gray”, gdje se okuplja njemu dobro poznato košarkaško društvo, Giuseppe Giergja i Josip Pino Grdović.

– Nisam naučio kasniti, za mene je točnost sveti zakon. Jer da sam kasnio u vrijeme kad sam počinjao igrati košarku, sigurno bi me s treninga udaljili trener Đuro Vujanić, izvrstan čovjek koji je puno dao za Zadar i zadarsku košarku, isto tako i Izidor Iži Maršan, prvi trener koji je zagovarao moderan način igre. A bilo je to davne 1947. godine, kad mi je bilo 14 godina – započeo je svoju košarkašku i životnu priču šjor Zdrilić.

Momčad emigrirala

Jedan od glavnih razloga zašto se posvetio košarci, a ne nogometu, iako je i u tome sportu imao zavidno znanje i vještine, njegov je brat Nado Zdrilić

– U kući se isključivo govorilo o košarci, napose moj dvije godine stariji brat Nado, pa se činilo posve logičnim da krenem istim putem. Jazine su nam obojici postale drugi dom, u juniorski sastav dospio sam nakon dvije godine treniranja i spadam u skupinu najmlađih košarkaša koji su zaigrali za seniorsku momčad. Godine 1950. već sam bio u prvih pet i tako do 1953. godine, kad smo ispali iz Prve lige zbog praktičnih razloga. Naime, nakon jednog gostovanja u Beču 1953. godine emigriralo je gotovo 80 posto momčadi. Rasuli su se svuda po svijetu i sa sobom ponijeli i košarkaško znanje kojeg nije manjkalo – prisjetio se Đorđo, koji se od omiljenog sporta nije odvajao ni dok je služio vojni rok, naprotiv, uvijek je igrao za svoj garnizon, poslije i za vojnu reprezentaciju ondašnje države…

– Nakon što sam se vratio iz vojske, Zadar je igrao jedan turnir gradova. Sjedio sam na tribinama i prije toga upitao sam bratu Nadu: “Je li, tko su ovi dečki”? Samo mi je kratko odgovorio: “Ovo su ti budući nositelji zadarske košarke. Dobro to upamti”! I jesam, jer te su godine unutra bili Giuseppe Giergja, Velimir Čubrić i Željko Troskot, što se poslije i potvrdilo da se upravo spomenuti trio pokazao utemeljiteljima prvih velikih uspjeha zadarske košarke. Moj igrački vijek trajao je do 1962. jer je valjalo krenuti drugim putem, trebalo je od nečega živjeti. U to vrijeme nismo imali ni za kruh, kamoli basnoslovne ugovore kao danas – podcrtao je Zdrilić, ističući kako je dobio odlično radno mjesto u ondašnjoj tvornici tekstila “Boris Kidrič”. Ali nije se maknuo od košarke…

– Ne, nisam ni danas posve digao ruke, kamoli onda. Dobio sam ponudu da 1965. vodim žensku ekipu, pa smo Pino i ja išli po zadarskim školama tražili talentirane djevojčice koje su bile voljne trenirati. Mogu reći da su odlično napredovale, napravljena je prava selekcija – kratko će Đorđo, koji je poslije godinu dana stigao na klupu prve momčadi Zadra.

Bila je ludnica

– Bilo je to veliko priznanje, ali i obaveza za mene, jer je Zadar godinu prije osvojio naslov prvaka Jugoslavije. S druge strane bilo mi je puno lakše jer je Giergja bio pravi lider momčadi, stasao je i Krešimir Ćosić, dok su i dalje bili itekako aktivni Čubrić, Troskot. Imali su odličnu suradnju s ostalima, mogu u snu nabrojiti ostatak momčadi: Miljenko Valčić, Petar Jelić, Đuro Stipčević, Anđelko Brajković, Milan Komazec, Petar Anić, Rato Laura, Jure Košta, Bruno Marcelić, Mile Marcelić, Ivan Troskot, Željko Ortika – u dahu je izgovorio Zdrilić, kojemu je i danas žao što su u konačnici ostali treći na ljestvici.

– Uvjeren sam da nam je prvo mjesto umaknulo jer je Pino u prvenstvenoj stanci išao igrati ekshibicijske utakmice u Cantu, pa ga je KSJ rigorozno kaznio. Onda je došlo do promjene sustava natjecanja, pa se praktički iste te 1966. nastavilo igrati novo prvenstvo i vodilo se kao sezona 1966./1967. E, to je bila košarka kojom smo harali ne bivšom Jugoslavijom, nego i Europom. Nema europskog turnira na koji nas se nije zvalo s velikim uvažavanjem, cijenili su našu igru, koju smo u sezoni 1967./1968. oplemenili novim naslovom prvaka. Ljudi, koja je to ludnica bila u gradu! – govori Zdrilić i opet se vraća u doba kad je u momčadi imao Pina i Krešu…

– Čim si imao njih u momčadi, praktički je značilo da imaš više od 60 posto momčadi, jer su obojica surađivala ne samo međusobno, nego i s drugima. Zato je meni kao treneru bilo puno teže odabrati koju trojicu pridodati njima, pa je znalo bilo sitnih čarki oko toga tko igra više ili manje od onih koji su na klupi. Ali i to su dvojica velikana rješavala na svoj način i bili su mi od velike pomoći. U konačnici, bilo je važno da smo jednako dobro igrali na domaćem prvenstvu, na kojem smo imali, mislim, najviše dva poraza, ali i u Europi. Tko može zaboraviti oglede sa Simentalom, Realom i drugim velikanima – s uzdahom će Zdrilić, koji je isti taj Zadar poveo u Europski kup i kao trener dogurao do utakmice u Lyonu, gdje su doživjeli uvjerljiv poraz.

Otišao zbog pritisaka

– Sve bi bilo drukčije da Pino nije otišao u Goriziju raditi kao trener, bez njega ništa nije bilo isto jer ga nitko nije mogao nadomjestiti! I danas u meni stoji dvojba jesu li me igrači “minirali” u Francuskoj ili je bila neka druga slična priča. Iz današnjeg kuta skloniji sam ovom prvom, jer se nezalaganje u igri moglo vidjeti iz aviona. Nekako mi je štuf bio i Krešo, ili je možda bolje reći kako su ga kolovođe povukli za sobom. S druge strane, vodstvo kluba jedva je čekalo prvi kiks da me mogu smijeniti. Nije mi bilo lako, te je godine Krešo htio ići u Jugoplastiku, jedva sam ga odgovorio, praktički je nestalo kemije koju smo imali prije – zaključio je Zdrilić, ističući kako je njegova smjena obavljena u Opatiji, ali su mu to rekli tek na povratku u Zadar.

– Kad već nismo bili klapa, nije mi teško pao ni odlazak s klupe. Otišao sam iz kluba i počeo raditi kao instruktor za Košarkaški savez, odnosno, tri-četiri godine vodio sam brigu o talentima na zadarskom području. Onda mi je moj prijatelj Pino našao trenerski angažman u Italiji, uz to sam dobio godinu dana neplaćenog godišnjeg, tako da se moglo zaraditi i osigurati bolju egzistenciju sebi i obitelji. Bio sam u reprezentaciji bivše države, pomoćnik izborniku Ranku Žeravici.

– U klub sam se vratio još jednom i s juniorima osvojio naslov prvaka Jugoslavije, ali poslije toga nisam mogao trpjeti pritiske na temu tko će igrati, odnosno koga ću predložiti za prvu momčad. Zahvalio sam se i otišao, ali mirne duše jer znam da sam u prvu momčad “gurnuo” barem dvadesetak odličnih igrača – veli šjor Đorđo, koji je od 1995. do 2005. radio u Školi košarke. Onda je postao gledatelj i rado se druži s bivšim igračima, međutim, muči ga slaba igra Zadra, koji se već desetak godina, kako kaže, koprca kao riba u mreži.

Deset godina žalosti

Kad već spominjemo ribu, valja kazati kako barba Đorđe i u ovim godinama uživa u podvodnom ribolovu, ali ne ulazi u more dok temperatura “ne skoči” na dvadeset stupnjeva.

– Imali smo jedno dobro razdoblje, osvojena je ABA liga i Kup, onda je uskoro u nizu došlo pet trofeja, dva naslova prvaka Hrvatske i tri osvojena Kupa. Nakon toga uslijedio je pravi potop, ušlo se u veliku košarkašku krizu jer košarku vode ljudi koji nisu vični tome poslu. Nemamo stručnjake, dovodimo igrače koji nam ne donose ništa dobroga. Teško mi je kao jednom od onih koji su grad Zadar napravili gradom košarke, a danas mi dođu suze na oči od sjete na one lijepe dane, ali i od današnje košarke. Ne mogu se sjetiti tko je od trenera u ovih zadnjih deset godina stvorio nekog konkretnog igrača. Nema ga i to je žalosno. Mislim da je Marko Popović zadnji koji je odskočio više od ostalih – zaključio je šjor Đorđo, u čijem je oku doista zaiskrila suza.

Ćosićeva kosa i Anićev Real

Ono što će mi stalno ostati u pamćenju jest povratak našeg igrača Pere Jelića iz Amerike, koji je gledajući NBA košarku ustvrdio: “Samo se Pino i Krešo mogu nositi s njima!” Od onih šaljivih trenutaka nikad neću zaboraviti putovanje u Bugarsku, naime, u to vrijeme Ćosić je imao dugu kosu. I svi smo mu govori: “Krešo, ošišaj se u Zadru, neće te pustiti preko granice u Bugarsku!” Nije nas poslušao, ali zato su ga Bugari ošišali na skaline.

Ima toga još. Igrali smo turnir u Chietiju, stigla je utakmica s Realom, a naš igrač Pero Anić bio je njihov obožavatelj, praktički navijač. I što mu napraviti za trajno sjećanje? Kad smo imali slobodna bacanja, rekao sam: “Nemoj sad falit.” Normalno, promašio je bacanja i okrenuo se prema meni: “Šjor Đorđo, krv nije voda!”

Ni Amerikanci nam nisu mogli ništa

Bilo je dosta godina kad su u klubu mnogi igrači bili nezadovoljni zbog ovog ili onog razloga, ali uglavnom neopravdano. Sjećam se kako smo išli na turnir u Italiju, na kojem je sudjelovala i reprezentacija SSSR-a, koja nas je jedva pobijedila.

Ali važno je kazati kako su uoči puta neki igrači napravili puč, pa smo se morali “skrpati” na brzinu, uzeti mlade igrače, Vladu Vanjaka i Nikolu Olujića, posudili smo i Živka Kasuna iz Karlovca. Igrali su na turniru i Amerikanci, zapravo jedna selekcija mladih koji su poslije postali NBA igrači. Nisu nam mogli ništa, taktika je bila: “Daj Pinu loptu i trčite u napad.” U konačnici smo bili drugoplasirani iza SSSR-a, a Pino je proglašen najboljim igračem i strijelcem turnira.

Bombardiranje, Božidar i Đuro

Moji najteži trenuci u životu bili su kad je bombardiran Zadar, prije točno 77 godina. Ostali smo bez kuće i mesnice, bez ičega, iselili smo se iz grada, otac Natale od muke nije mogao živjeti.

Onda je još nakon dolaska nove vlasti morao ići u Matični ured promijeniti ime meni i bratu. Nije imao izbora, iako im je govorio: “Kako ću mijenjati ako sam ih krstio – jednoga kao Natalea, drugoga kao Giorgia?” I tako je brat posto Božidar, a ja Đuro. Ime su mi poslije modificirali u Đorđo.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close