AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Dok Hrvati imaju volovsko srce, Hrvatska sliči volovskoj zaprezi

Kao što znamo, Hrvati imaju veliko srce. Koliko je, pak, srce, Nijemaca, Francuza ili Engleza, nemamo pojma. Ne samo mi, nitko živ ne zna prosječan volumen pumpe koja im otkucava u grudima. Pitanje veličine dotičnog mišića tim je narodima stvar intime svakog pojedinca. Kad netko osjeti smetnje, odlazi kod liječnika na pregled, da bi tamo čuo kakvoga je općeg stanja i koliko mu je srce. Tu informaciju pacijent potom ne oglašava u medijima, nego tek povjerljivo ispriča nekolicini najbližih ljudi s kojima održava čvrstu obiteljsku ili prijateljsku vezu. Mi, s druge strane, ne moramo tratiti ni vrijeme ni novac na detaljne specijalističke preglede, jer je u našemu nacionalnom genotipu upisano da imamo srce obujma medicinke.

U živome svijetu ne postoji puno vrsta koje se s nama Hrvatima mogu mjeriti. Samo gnu, vodenkonj i nosorog imaju veće srce od našega. A kako to znamo? Nažalost, lako. Čim se dogodi neka strašna prirodna katastrofa, a one su u ovome našem podneblju, nažalost, i redovite i obilne, mi već nakon nekoliko sati dobijemo neoborivi dokaz stare teorije kako nam je srce impresivnih proporcija. Što su drugim narodima sistematski pregledi, to su nama potresi i poplave. Jer kad god se zemlja žestoko zaljulja ili rijeke izliju iz korita, naš čovjek refleksno i bez razmišljanja pohrli u pomoć ugroženim sunarodnjacima, čime neporecivo dokazuje veličinu svoga srca.

Nema utjehe

Jeste li ikada razmišljali o tome kako smo taj čudesni refleks uspjeli razviti? Ako niste, evo vam točnog odgovora: uz veliku i upravo nezamjenjivu pomoć države. Za razliku od Nijemaca, Francuza ili Engleza, koje vijesti o prirodnim nepogodama “samo“ rastuže i uznemire, kod nas se trenutačno upali aktivistički živac. Prosječan Hrvat sjuri se tad niz stubište, sjeda u automobil i piči do poharanog dijela zemlje gdje se zajedno s tisućama sebi sličnih, samoprijegornih volontera, stavlja na raspolaganje stradalnicima. Naravno, prosječan Hrvat to čini jer je duboko svjestan činjenice da ako on i njemu slični ostanu doma, ljudima koje su unesrećili potres ili poplava neće imati tko pomoći.

Dok se Nijemac, Francuz ili Englez u trenucima velikih nacionalnih tragedija mogu utješiti činjenicom kako će država, odnosno njezine dobro podmazane institucije, odraditi svoj posao, pa istoga dana na teren poslati profesionalce, opremu i tehniku te udomiti postradale na neko toplo i suho mjesto gdje će svi dobiti tri pristojna obroka dnevno, Hrvat se nema čime ni kako utješiti. Preostaje mu samo napregnuti se do krajnjih granica, istegnuti vlastito srce kao komad tijesta za picu, pljunuti u šake i krenuti na poprište nesreće.

Dok Hrvati imaju volovsko srce, Republika Hrvatska sliči volovskoj zaprezi: da bi je pokrenuo, seljak mora podviknuti i kandžijom potaknuti ukopanu stoku da se uopće mrdne. U našim okolnostima, za vikanje i kandžijanje nadležni su mediji. Oni služe tome da se kotači zaprežnih kola koja su zapela u žitkome, ljepljivom blatu, konačno pokrenu. Bez novinarskih glasnica i fijukanja korbača zbrinjavanje postradalih dovijeka bi ostalo u nadležnosti volontera i entuzijasta, umjesto da se tim poslom pozabave oni koji su za to i plaćeni. Koje, dapače, svi mi za to plaćamo.

Ponižavanje novinara

Takvo stanje stvari nije od jučer. Sve otkako je porinuta naša mlada demokracija – koja, nota bene, više nije u nježnim godinama, nego je na pragu Kristovih – mučimo se s funkcioniranjem sustava koji je kod nas prije teorijska projekcija, negoli pitanje prakse, dakle, čvrsto ustrojeni poredak operativnih službi. I čovjek treba biti ili strašno naivan ili strašno drzak da bi zanijekao očigledno: kako se u slučaju banijskog potresa još jednom potvrdilo da nam skupa država beznadno kaska za volonterima i donatorima koji nisu čak ni jeftini nego besplatni. Umjesto da se pokriju ušima, vladajući šibaju jezicima dokazujući kako u stvari ne vladaju ni samima sobom, a kamoli tek situacijom.

Pritom uistinu zapanjuje njihov talent da se upuštaju u bitke u kojima zajamčeno ne mogu pobijediti, barem ne na dulje staze. Jer, tko god se odluči zaratiti s medijima, mora imati na umu činjenicu kako nije stupio u konflikt s ograničenim brojem ljudi bez ikakve institucionalne moći, nego s cijelom javnošću čiji su novinari glas.

Onaj tko vrijeđa inteligenciju potplaćenog reportera, s visine mu docira ili mu se čak usudi prijetiti, ne puca iz pištolja nego iz šmajsera, ne gađa pojedinačno nego rafalno, ne ponižava novinare nego iste one ljude od kojih će za koju godinu ili mjesec ponizno žicati glasove.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close