KolumneSlobodna Dalmacija

DIVAN ŽIVOT Divan božićni film

Udomaćio se “Divan život” (1946.) u blagdansko doba na svim televizijama svijeta. Jedva da postoji veći božićni klasik od divnog filma legendarnog Franka Capre. Ali, tko zna, možda bi “It’s a Wonderful Life” (p)ostao opskurniji, zaboravljeni naslov četrdesetih da ga američke, potom i svjetske televizijske postaje nisu otkrile u sedamdesetima.

Tad su mu istekla prava i mogao se besplatno emitirati, te ga počele puštati svake godine oko Božića, što se pretvorilo u TV tradiciju i ritualno obiteljsko gledanje. U realnom vremenu, naime, “Divan život” nije naišao na odgovarajuću recepciju publike, kritike i struke.

Nije bio kinohit niti je potvrdio ijednu od pet nominacija za Oscara, među ostalim za najbolji film i glavnu mušku ulogu Jamesa Stewarta, a za razliku od prethodnih Caprinih box-office i oskarovskih uspješnica (“Gospodin Deeds ide u grad”, “Dogodilo se jedne noći”, “Gospodin Deeds ide u Washington”).

Međutim, konstantne reprize svakog prosinca, iz godine u godinu, napravile su svoje: film je tituliran kao božićni, iako ga Capra originalno nije zamislio u “Christmas movie” formi, otkrile su ga nove generacije gledatelja i otvorile mu vrata obitelji.

Danas je “It’s a Wonderful Life” dio mnogih obitelji, a George Bailey (Stewart) takoreći njihov član, daleki rođak koji svake godine dođe u posjet preko blagdana i pokuca na vrata na snijegom na kaputu. Neki moderni gospodin Potter (kapitalistički negativac u tumačenju Lionela Barrymorea) možda već traži da ga prijave za vodu.

Šala mala, ali (i) u njoj se može ogledati istrajnost ovog zimzelena remek-djela od Amerike do Hrvatske, “feel good” filma s “feel bad” temama (depresija, neimaština, suicidalne tendencije…), nastalog tik nakon Drugog svjetskog rata, odakle su se vratili i Capra i Stewart (prvi snimao dokumentarce, drugi vojevao kao pilot).

Od premijere “Divnog života” teška vremena, kao ona iz filma, dolaze u ciklusima kao da nisu nikad ni otišla (besparica, nezaposlenost). A otad naovamo je bilo i bit će dobrih, poštenih ljudi kakav je George, još više onih poput pohlepnog i pokvarenog Pottera, “najbogatijeg i najzločestijeg čovjeka” u američkom gradiću Bedford Falls.

Pottere gledamo i u Hrvatskoj kao moćnike koji žele stvoriti vlastiti Pottersville i bogate se preko savijene kičme malog čovjeka, ubijajući njegove ideale koje, usput, drže “sentimentalnim glupostima”. Sigurno postoji i poneki moderni cinik koji bi i za “It’s a Wonderful Life” rekao da je “sentimental hogwash” i otpisao ga kao “naivnoga”, što u neku ruku i jest.

Film se, tehnički, doima pomalo naivnim u početnim scenama među zvijezdama, gdje se nebesa dogovaraju u vezi s Georgeom nakon što čuju vapaje njegovih bližnjih sa Zemlje (“Budi uz njega, Bože!”) i odluče mu poslati upomoć anđela Clarencea (Henry Travers) koji nije još dobio krila.

“Čovjek na zemlji treba pomoć, razmišlja da odbaci najveći božji dar – život”, upućuju Clarencea. No, “naivnost” filma se prije očituje po tome da propagira uzvišene ideale i vrijednosti, stvari kakve više nije lako naći ni u kinu, kamoli u stvarnosti.

Ipak, najveća magija filma jest da u ovo doba godine uspijeva “preobratiti” čak i cinike, odnosno pretvoriti ih u ne-cinike barem na dva sata. “It’s a Wonderful Life” je bezvremeni klasik neovisno o godišnjem dobu, ali najviše paše za Božić kad zvona na borovima zvone i mislimo da jedan anđeo poslan s neba dobija krila poput Clarencea.

Jer, tada se bude osjećaji katarze, optimizma i nade kakve Caprina završnica izaziva, pa i “boljeg sutra” s dolaskom nove godine. Trajnost ovog (i bilo kojeg drugog velikog) filma očituje se i u tome što na svako novo gledanje biva bolji i otkriva neke nove slojeve.

Recimo, mnogi ne idu za tim da “It’s a Wonderful Life” u prvoj polovici koketira s romantičnom i “slapstick” komedijom, jednim od dominantnih žanrova u kinima četrdesetih (npr. “His Girl Friday”, “Adam’s Rib”) kojemu je obol dao i Stewart (“The Philadelphia Story”, “The Shop Around The Corner”).

Zaplešite ponovno s Georgeom i Mary (Donna Reed) na podiju koji se otvara iznad bazena i otkrijte da bi se scena mogla naći u “slapstick” komediji. A kad Mary na povratku kući zagubi ogrtač i sakrije se naga iza grma, to je čisti rom-com trenutak kakav se mogao zbiti i u Caprinu biseru “It Could Happened One Night”.

George je nepopravljivi romantik i pita Mary hoće li za nju uhvatiti Mjesec lasom. Romansa ima naboj “Kratkog susreta” u krasno režiranoj i glumljenoj sceni telefonskog poziva: njih dvoje se privlače poput magneta dok oboje drže telefon u ruci i slušaju glas s druge strane žice.

Zbog ovih scena kasnija mračna drama filma imala je jači učinak za glavnog lika, kad su George i Mary ljubav okrunili brakom i podigli čopor djece, ali i Stewarta koji je tek nakon “Divnog života” počeo prihvaćati mračnije uloge poput onih u trilerima Alfreda Hitchocka (“Prozor u dvorište”, “Vrtoglavica”).

U tim mračnim dijelovima “It’s a Wonderful Life” je na korak od toga da se prometne u košmarni “noir” u kojem bi lokalna ljepotica Violet (Gloria Grahame) mogla postati “femme fatale”, a ovako ostaje utjelovljenje žena kakve je George mogao sretati da se uspio otisnuti izvan Bedford Fallsa i da nije upoznao Mary.

Kad Bedford Falls u mogućoj alternativnoj stvarnosti postane Pottersville, američki gradić se doima kao neka kvarna rupetina iz “noir” filma, ali i gore od toga. Doima se kao grad pod vladavinom “trumpovskog” Biffa Tannena iz paralelne stvarnosti “Povratka u budućnost II”.

Inspirirajući se u biti sa starom Dickensovom “Božićnom pričom”, Caprin film je bio moderan (pauzirani kadar s Georgeom) i prije vremena postavio temelje “time-travel” žanra kad “guarding angel” Clarence pokaže obeshrabrenu, suicidalnu Georgeu kakav bi bio svijet bez njega, nakon što on, na samom rubu, poželi da se nikad nije rodio u rečenici koja je mogla inspirirati stih iz pjesme “Bohemian Rhapsody” (“… I wish I’d never been born at all…”).

Uz pomoć Clarencea, anđela druge klase, Georgeu će biti pokazan put i shvatit će koliko je svaki život važan i povezan s drugim životima, tj. da kad nestane nastaje praznina za sve oko njega. Dotad, lutajući po “alternativnom” Bedford Fallsu George sreće poznata lica koja ga ne prepoznaju, a njegovo nepostojanje briše iz njegove kronologije i neke njemu bliske ljude.

Horor, košmar, noćna mora. Američki san može biti na korak od snomorice, kao da poručuje Capra osuđujući kapitalizam i suprostavljajući mu humanizam starih (socijalističkih) vrijednosti. U stvarnom životu kapitalizam odnosi pobjedu, ali ne i u “Divnom životu”. Caprin film je jedno od posljednjih utočišta humanizma.

Daj mi novu verziju

Godine 2000. snimljena je moderna (in)verzija “Divnog života” – film “Daj mi sebe” s Nicolasom Cageom i Teom Leoni koji je na putu da postane božićni mini-klasik. Oba filma se prikazuju ovog Badnjaka na HTV1.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close