Slobodna DalmacijaSplit

Četiri ‘plamene‘ generacije splitske familije; u Žunića su i pape i dida i čukundida i unuk – vatrogasci. Ovo je priča o njima: ‘Nagledali smo se svega…‘

Pape i dida bili su Torcida, pjevaju navijači Hajduka; u ovoj priči, međutim, obiteljska statistika je još jača, jer Žunići iz Splita mogu pjevati: pape, dida, čukundida i unuk (bili) su – vatrogasci pri Javnoj vatrogasnoj postrojbi Split!

Baš tako, čak četiri “kolina” ove familije su “plamena”: oni su Toni, Ante, Branko i Toni junior Žunić, s tim da su dvojica potonjih još u aktivnoj službi…

Vatrogasni put svojoj je obiteljskoj postrojbi utabao pokojni šjor Toni, preminuo davne 1957. godine. On je bio član Vatrogasne straže još u doba Austro-Ugarske početkom 20. stoljeća, no njegov sin nije imao afiniteta za taj opasan posao. Tako je jedan Žunić priču generacijski preskočio, no zato se Tonijev unuk Ante – danas 67-godišnjak – zarana bacio u vatru, dijelom zahvaljujući puncu Branku, po kojemu njegov sin Branko (48) iz naše priče nosi ime…

Možda su čitateljima sad komplicirane ove obiteljske relacije, pa ćemo jednostavno predstaviti nazočne aktere: Ante ima, rekosmo, 67 godina i u zasluženoj je mirovini. Sin mu je Branko 48-godišnji, prekaljeni vatrogasac u naponu snage, a Brankov sin Toni ima 28 godina i najmlađi je izdanak te vatrene loze u JVP-u Split. Zanimljivo je da su svi rođeni u dvadesetak godina razlike, dakle čini se da su Žunići vrlo mladi postajali očevi; jedino ih je, smiju se, najmlađi Toni malo zeznuo jer ima “čak” 28 godina, a dijete mu je “tek sad” na putu…

Najstariji Ante bio je član profesionalne brigade od 1974. godine, a radio je do 2014. te niz godina bio i zapovjednik. Žunići su pravi obiteljski vremeplov vatrogastva Splita, a Ante se živo sjeća prilika sedamdesetih godina na tom planu, kad je vatrogasna oprema bila kudikamo skromnija nego danas, a vatrogasaca u smjeni puno manje…

– Točnije, dvostruko manje! Onda je bilo samo sedamnaest ljudi u četiri smjene. Sad ih bude i trideset – primjećuje najstariji Žunić, tada prekvalificirani mlađahni vatrogasac s prethodno završenom Šuvarovom ŠUP-školom (Škola učenika u privredi) pri Vatrogasnom zavodu općine Split.

Prošao je Ante u svom dugom vatrogasnom vijeku sito i rešeto; gašenje požara tek je jedan dio intervencija koje je radio onomad, a rade ih i mlade generacije vatrogasaca danas. S obzirom na to da se njegova služba preklapala s razdobljem Domovinskog rata, tako je cijela postrojba (brigada) dekretom Franje Tuđmana ranih devedesetih pripojena MUP-u u svrhu obavljanja potrebnih dužnosti neborbenog sektora. Bili su stacionirani na nekoliko lokacija u Splitu, mada su inače – u mirnodopskim vremenima – pokrivali intervencije na području cijele županije. Pogotovo dok se nisu oformili brojni lokalni DVD-ovi, kojih danas naizgled ima puno, no kad negdje plane, pokaže se da ih nikad dosta…

Hrlimo u nevolje

– Prošao sam svega, a mislim da sam takvoga kova da od svega što sam vidio – eto, nisam poludio. Inače kažu da, za bit vatrogasac, triba bit hrabar, ali i malo “maćan”. Jer, dok normalni ljudi bježe od nevolje, mi joj hrlimo u susret – s osmijehom primjećuje 67-godišnji Ante.

Grube stvari, kaže, najradije zaboravlja: kad treba izvaditi unesrećene iz automobila, teško ozlijeđeno dijete iz lifta, mrtve ljude iz stanova i kuća. Toga se nagledao i previše, takve slike, kaže, “zakopava” u najdublje škafetine u mozgu. Nažalost, nikad ih neće sasvim zaboraviti, ali valja poštivati njegovu želju da barem poradi na tome. I da nam ne mora doživljene tragedije još i za novine prepričavati…

No, zato može pričati o ljepšim epizodama, nevjerojatnom i čudesnom osjećaju da je nekoga spasio, zahvalnosti i sreći. Neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem, a posao vatrogasca/spašavatelja sigurno je jedan od onih koji se ne obavljaju zbog plaće.

– Možda zvuči patetično, ali ovaj posao stvarno, ali stvarno treba volit’. I ljude isto; mora ti bit stalo do ljudi. Koliko puta sam doživio da mi rodbina spašenih plače na ramenu od zahvalnosti! Valjda je čovjek u tim trenucima najbliži Bogu – veli prekaljeni vatrogasac.

Živo se sjeća mladog čovjeka kojemu je, pak, samo zahvaljujući diplomatskom pristupu spasio život.

– Htio se bacit s nebodera na Sućidru. Vatrogasci su došli ispod, napuhali su “uskočnicu”, stajali “atento” i stalno procjenjivali gdje će potencijalni samoubojica skočit, trčali tamo-amo. A on hoda po rubu zgrade, depresivan čovjek, blijed kao krpa. A ja gore k njemu, mirno, iz podaljega započnem razgovor. Dugo je trajala, je l’, ta agonija “hoće-neće” skočit, bila je to igra živaca… I onda mic po mic, ja bez emocija s njim, kao da mi je svejedno, hladno popričam, bez moljakanja i nagovaranja. I on prihvati priču, započnemo razgovor, ja mu ponudim da skupa zapalimo cigaretu. Kad je prihvatija to, znao sam: bit će dobro. Spašen je. Na kraju smo isto skupa plakali, on zbog kajanja, a ja zbog olakšanja – osmjehuje se stari vatrogasac.

Ostale mu nesanice

Tada su, a većinom i danas, on i kolege imali smjene “ka likari”: dvanaest radnih sati, 24 sata pripravnosti iliti “stend baj”, a onda dvanaest sati noć i potom dva dana slobodno. To je konkretno kod Ante Žunića rezultiralo osebujnom deformacijom, takvom da ni dandanas, nakon šest godina otkako je otišao u penziju, još uvijek ne može spavati svaku četvrtu noć. Čovjek je iz čista mira probdije.

– Taj je dio ostao isti, ali u kasnijoj fazi bilo je lakše radit zbog mobilnih veza. Kad sam sedamdesetih godina trebao ić na teren, bilo je puno kompliciranije, jer je ka komunikacijsko sredstvo postojao samo kućni telefon. A negdi plane požar! Onda je bilo, nazivaj na telefon svih, pa koga dobiješ. Taj koga uspiješ ulovit u pripravnosti na telefon kupi po kućama ostale bez najave, samo zvono na vratima i uskači u vozilo za intervenciju! I opet smo bili brzi, utrenirani, sve je to išlo ka podmazano – kazuje naš najstariji sugovornik, čovjek koji, dakako, u ovom obiteljskom trolistu ima najbogatiji memorijski zapis.

Vatrogasci su osobe cijenjene “onda i sad”, no s razlikom da ih je prije četrdesetak godina bilo puno manje.

– Di god sam došao, ja sam se osjećao ka narodni heroj! I putovanja je bilo, dobra okolnost je što u svakoj “vatrogasnoj kući” postoje barem dva apartmana za smještaj kolega iz drugih gradova, tako da meni hotel nije trebao – smije se.

A dobra okolnost su, ruku na srce, bila i ona dva dana slobodna “u komadu”.

– Tu je bilo prostora za neko lagano faturetavanje, a ja sam se pomalo bavio laminatima. Tako je kućni budžet i s nevelikom vatrogasnom plaćom bio ipak solidan – pošteno će Ante.

Zgodno je reći i da je svirao mandolinu te pjevao u, nažalost kasnije ugašenoj, vatrogasnoj klapi “Oganj”.

– To je bilo jako lipo, ali eto, prestalo se muzicirati nešto prije Domovinskog rata. Tada je klapa rasformirana – tužno domeće.

Prozirni negliže

Bilo je u Antinu radnom životopisu i situacija kao iz seksi viceva o vatrogascima.

– Znate, uniforma se uvijek sviđala ženama, vatrogasci pogotovo uvik su se doživljavali kao junaci. Porasla im je nakon tragedije s rušenjem “Blizanaca” popularnost u Americi, a oduvik su popularni osobito (u Europi) u Portugalu. Tamo su požari česti, pogotovo u šumama, zbog sudara različitih vjetrova, pa su im vatrogasci najjača karika zaštite drvnih resursa i života, na koncu. A i kod nas, eto, uživamo taj neki društveni ugled – kazuje skromno.

Podsjećamo ga da nam ispriča neku situaciju kao iz seksi karikatura.

– Sićam se kad smo jednom došli u Ćiril-Metodovu ulicu, čini mi se, tamo se nešto zadimilo, a osoba se zaključala u stanu. Mi vatrogasci trčimo preko ulice sa šmrkom, kad odjednom – kao u Fellinijevom filmu – iz susjednog stana na ulicu izlazi Silvana Kanazir, ljepotica. Ona je inače nekoć bila Miss Jugoslavije, krasna žena, baš ka glumica! Izašla Silvana u nekom prozirnom negližeu, a vatrogasci je ugledali, pa se skoro ukopali, zaboravili na intervenciju. Onda sam morao, ka zapovjednik, dreknit na njih pa su se trgnuli. Sve je ispalo dobro, na sreću, bez veće štete. Ali taj filmski prizor i Silvana pogotovo, su nezaboravni – smije se šjor Ante Žunić.

Njegov sin Branko nadovezuje se na ovu “priču s erotskim potencijalom”.

– Imali smo jednom dojavu o požaru u Vinkovačkoj, banuli smo na vrata i imali što vidit: žena zapalila novine u kadi, sve zadimljeno, a ona u susjednoj sobi leži gola na krevetu i viče: “Ajmo, vatrogasci!”. Ne, nismo joj pomogli mi, ali hitna medicinska pomoć je – smije se Branko, koji kao najbizarnije izvješće iz svog “radnog dnevnika” bilježi rečenicu: “NLO nije pronađen”.

– Vidite, ima tu svakojakih dojava, od onih tragičnih ili samo napornih, do suludih, kao na primjer dojava o “čudnom svjetlucanju kod Zvjezdanog sela” – a nije zvijezda. Bilo je to prije petnaestak godina na Mosoru, mještani Sitnog Donjeg uočili su nešto čudno, svjetlucanje nalik na manji požar ili zapaljenu letjelicu. Došli smo na lice mjesta, sve kako nalaže protokol. Obavili smo, da tako kažem, očevid, a rezultat je sažet u spomenutu rečenicu – smijulji se Branko Žunić.

Teške traume

Nažalost, bilo je puno, puno više opasnih i – iz optike običnog čovjeka (čitaj ne-vatrogasca) – neopisivo tužnih situacija. Onakvih nakon kojih mnogi od nas više “ne bi bili isti”. No, ne i vatrogasci, ljudi koji poslovično nakon svih traumatičnih iskustava – ne odlaze psihijatru. Radije odu iz službe, nađu neki normalan građanski posao…

Branko Žunić je, k tomu, s osamnaest navršenih godina, prije zaposlenja u JVP-u Split, postao dragovoljac Domovinskog rata. Zato je njemu “ništa” otići u Petrinju na sanaciju potresa, gdje je proveo ukupno dvadesetak dana. Jednom je, kao mladić u ratu, za jednu lokalnu televiziju izjavio da je “Sve to samo rock’n’roll”, prisjeća se njegov otac kroz smijeh. No, dok mu je sin bio na bojištu u Turnju, Jastrebarskom, kod Karlovca i Petrinje, ili pak na onom dubrovačkom, nije mu bilo do smijeha. Kad je iz rata izišao živ i zdrav, i umjesto zahtjeva za mirovinu uložio molbu za posao vatrogasca (jer je bio te struke, Vatrogasna akademija u Zagrebu), otac Ante je odahnuo…

Posao vatrogasca je beneficiran: iznosi godinu plus tri mjeseca dodatka, ali to koristi samo onaj koji se razboli. Drugima se ne isplati, osnovica plaće bez dodataka je jednostavno premala. No, već smo rekli da novac nikome nije motiv za raditi ovakav posao. Za nj treba voljeti ljude, ali u mnogim situacijama važnije je – nažalost – imati dobar želudac.

– Najgori su mi prizori mrtvih ljudi, njih sam se nagledao barem ka prosječni patolog. Po veličini crva već mogu procijeniti koliko je leš star, i po groznom vonju koji grize za oči, ne da se opisati. Pored mene su i liječnici i mrtvozornici padali u nesvijest, pogotovo oni mlađi, manje iskusni – govori Branko mirno, kao da o utakmici priča. Takvi su ljudi kao on, kao vatrogasci; moraju očvrsnuti da ne bi poludjeli. A protiv ludila se bore najčešće – crnim humorom. I bilijarom, koji imaju u Domu.

Stoga ne čudi što mu veranje po krovovima Petrinje i sanacija srušenih dimnjaka dođe – kao odmor.

– Svi smo mi multidisciplinarni, ali opet među nama ima onih vičnijim ronjenju, dubinama/visinama, tehničkim intervencijama (sanacija prometnih nesreća, nap.a.), vatri i ruševinama. Ka šta vidite, vatra je tek manji dio. A oni koji su sposobniji među nama uvik najviše nadrljaju, da ne kažem nešto grezije. Njih se šalje ginit dok drugi gase kontejnere – osmjehuje se Branko Žunić.

Nismo heroji

Dio nedaća svojih predaka već je dobrano iskusio i najmlađi izdanak familijarnog trolista, 28-godišnji Toni. On je inače bio ragbijaš u legendarnoj “Nadi” deset godina, no sportska ozljeda presudila je, odzvonila kraj sportske karijere. A budući da je Vatrogasna akademija koju je pohađao otac mu Branko u Zagrebu ukinuta 1995. godine, Toni je završio – Srednju Pomorsku školu u Splitu. No, umjesto da “skoči u more”, i on se radije – bacio u vatru…

– Završija san godinu dana Vatrogasne škole, jedine koja postoji ka takva ovde. I onda radija sezonski, pa doša za stalno; sad san i ja profesionalni vatrogasac i, nažalost ili već šta, proša san sve iz tog spektra stresova “u opisu radnog mjesta”. Od gašenja požara u stanovima, kućama i šumama do, nažalost, stavljanja mrtvih, raskomadanih ljudskih tijela u crne vriće. To je uvik teško, pogotovo ako su djeca… Ali nema se vrimena za tugu kad je intervencija. Nemaš kad mislit ni na šta, samo triba spasit šta se može – razložno će mladi Toni.

Ne voli, kaže, kad ga nazivaju herojem.

– To je kič, neistina. Nisam ja heroj, ovo je moj posal, onaj koji san izabra – i zato ne triba nikome od nas dizat spomenike. To nam je kruv svagdašnji – zaključuje skromni Toni Žunić, najmlađi vatrogasac iz svoje dugovječne “plamene loze”.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close