KulturaVečernji list

Četiri godine nismo uočili 
da je naša kolegica iz razreda 
bila seksualno zlostavljana

Statistike kažu da je svako peto dijete u Hrvatskoj doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja.  Sada kada znate tu činjenicu, možete li je zamisliti u stvarnom životu? Ili je to nešto što se događa nekome drugome i negdje daleko? Što biste napravili da saznate da je netko vama blizak – seksualno zlostavljan? Biste li se prema njemu ponašali drugačije? Ta pitanja postavit će vam dokumentarac “Jedna od nas” Đure Gavrana, koji će premijerno biti prikazan na ZagrebDoxu u utorak 17. ožujka.






zadnja sezona
Je li naša stvarnost zaista crna kao u “Novinama”?



“Jedna od nas” priča je ispričana kroz susret razrednih kolega na godišnjici mature. Kao što to obično biva, okupili su se na večeri. Nižu se piva, rakije, prepričavaju stare priče i loše ostarjele tinejdžerske fore, tračaju se oni koji nisu došli. No iako je diskurs opušten, oni su napeti. Od samog početka jasno je da je među starim prijateljima ostalo nešto neizgovoreno. 

– Tijekom organizacije petnaeste godišnjice mature cijeli je razred primio mail od kolegice koji nas je doslovno ‘zakucao’. A onda sam odlučio pratiti što se događa, pratiti reakcije razreda na tu ispovijed koja nas je sve šokirala – kaže nam Đuro Gavran.

Pismo, točnije e-mail  koji je njegov razred dobio, stiglo je s drugog kontinenta. Poslala ga je M., djevojka koja je s njima četiri godine dijelila školske klupe. Četiri godine tijekom kojih je proživljavala nešto što njeni kolege pogotovo tad, ali ni do sada, nikada ne bi mogli zamisliti. Otac ju je, stoji u pismu, gotovo svakodnevno zlostavljao otkad je bila dijete. Cijelo vrijeme dok su drugi razmišljali o nogometu ili dečkima i strepili samo od ispita iz matematike, M. je strepjela od odlaska kući. “Škola mi je išla mehanički”, napisala je. “Ostalo, nije išlo nikako.”

– Taj mail bio je moj prvi ozbiljan, blizak, stvaran susret s tematikom seksualnog zlostavljanja djece. Bilo mi je preteško povjerovati da je to stvarno, da je netko iz moje neposredne blizine proživljavao nešto takvo i da ja to nisam primijetio. Želio sam da svatko pročita to pismo, ili jedno takvo pismo, bez obzira na to tko ga je napisao, da cijelo društvo osvijesti prisutnost tog problema. Jer itekako je prisutan, ali je toliko bolno i zastrašujuće znati da se događa da nam je lakše cijeli problem gurnuti pod tepih i praviti se da ne postoji – objašnjava nam redatelj ideju s kojom je započeo snimanje filma.

Nitko od njih nije znao kako da odgovori na njeno svjedočanstvo. “Što da kažem, da mi je žao? Žao mi je kada prolijem čašu vode po stolu, a ne ovo”, sažeo je jedan od njih ono što su mislili svi. Sedam dana, kaže nam Gavran, ni on nije znao što da joj odgovori. Kako da na to reagira a da ta reakcija njoj nešto znači. 

– Naivno je misliti da filmovi mijenjaju svijet, ali sigurno mogu pomoći u osvještavanju nekih problema u društvu. Meni je film bio jedini način da napravim nešto konkretno. Da upozorim na to da postoji problem s kojim se ne želimo ili ne možemo suočiti. Da nas potaknem da kao društvo počnemo razgovarati, da naučimo kako reagirati ako se nađemo u takvoj situaciji kao roditelji, razredni kolege, prijatelji. Da roditelji shvate da dijete koje se povjerava ne laže, nego traži pomoć. Da naučimo reagirati ma koliko užasnuti bili – govori.






pobjednik berlinalea
Zlatni medvjed otišao u Iran, redatelju zabranili dolazak po nagradu



Zbog naših nespretnih, neupućenih reakcija puno žrtava ostane šutjeti, a oni koji progovore, učine to puno poslije – kada prođu nekakav oblik terapije ili se udalje od počinitelja i skupe hrabrost, nađu osobu kojoj će se povjeriti. A tada, dokaza više nema. 

Sve je ovo Đuru Gavrana potaknulo na istraživanje. Ovaj film, priznaje, vjerojatno neće neku žrtvu potaknuti da progovori i nekome se obrati. Zato se povezao sa svim relevantnim organizacijama i stručnjacima u Hrvatskoj koji se bave tom problematikom i s njima obavio niz intervjua koji će biti objavljeni na službenoj stranici filma od 15. ožujka, kada započne ZagrebDox. Jer, žalosno je primijetiti, uza sve napore brojnih udruga i pojedinaca, zasad ne postoji nijedno mjesto na kojem su ujedinjeni svi dostupni resursi, gdje se o problemu seksualnog zlostavljanja možemo temeljito informirati, a oni kojima treba, saznati kako zatražiti pomoć.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close