Slobodna DalmacijaSplit

‘Brzo, ajte ovo snimit, da vam se ne da na zlo!‘ Kako je naš reporter zbog epidemije preskočio skijanje, ali je zato odletio u zrak – nasred Rive

Dan je bio baš onako “polaran”; sunce sija ko tepsija, a temperatura jedva koji stupanj iznad ništice. Ništa zato, želja da se prošeta Rivom i popije “coffe to go”, jača je i od studeni, i od epidemioloških mjera koje su nas istoj nemilosrdno izložile.

Sukladno “novom nenormalnom”, kavicu smo kupili u kiosku, popili je na šentadi, a onda je krenuo zvrcati mobitel. Zovu ljudi zbog koječega. Svatko ima svoju muku, i svakome je ona najveća, a novinaru je red saslušati pa napisati karticu-dvije ako treba. A trebat će, jer žale mi se na bespravnu gradnju, a tu sam temu “doktorirao”. Na nju sam posebno osjetljiv.

I tako, šetam s noge na nogu ka stari čovik, i razgovaram mobitelom. Slušam pozorno tko je, gdje, i na koji način “izišao” iz gabarita, kad između mene i bolje mi polovice, protrči pas. Otrgnuo se gazdi iz ruke, pa bezglavo juri Matejuškom razgrćući promrzle šetače. Za pegulu, na povodac koji se vuče za njim, nagazio sam lijevom nogom. I “upecao” se u njega kao glamac. Zapetljao.

– Pazi! – jedino je što je uspjela izustiti supruga.

– Ajme, šjor –​ zavapio je netko sa strane dok sam poletio zrakom, pa se prizemljio na leđa. Paf, bum i tras.

Instinktivno čuvajući mobitel, nisam ni pokušao rukama ublažiti pad, već tresnuo o pod kao cata, no tek onda je počeo pravi show. Odbjegli haski, umjesto saonica, na taj mrzli, polarni dan, vukao je mojih devedeset kila kao da se utrkuje s kakvom zapregom koju bičuje zabundani Eskim!

Mobitel je odletio na jednu, mene je beštija odvukla na drugu stranu, a špaget “a la Labuđe jezero” koji sam napravio, stajao me istegnuća prepona. Mislio sam da će me raščerečiti.

Sve je na trenutak stalo. Prolaznici u nevjerici trljaju oči. Najbliži mjestu nezgode, pomažu mi ustati. Vlasnik je sustigao psa. Ispričava se. Nije potrebno. Pa što je on tu uopće mogao?

Okupilo se oko mene (nadri)liječnika, pa će svatko pacijentu propisati svoje.

– Gospođo, čin dođe doma, stavite mu na bolno misto bjelanjke – savjetuje zabrinuta sugrađanka.

– I jedan aspirin neka popije, isti čas će mu proć.

– Neka to odma’ snimi da mu se ne da na zlo – stariji gospodin bi me momentalno otpremio na Hitni kirurški.

– Mogli ste, nedajbože, nigdi glavom opizdit – konstatira jedan od ribara koji vise pred onom kućicom na Matejušci; a dok piju i gradelaju, mogu uživati i u vratolomijama sudionika pseće zaprege.

Ispred očiju mi svjetlucaju zvjezdice, plače mi se od bola, a najradije bih se smijao. Nakon pustih godina zbog korone sam preskočio skijanje, a sad ispada da me splitski veleslalom umalo koštao karijere.

Sportske, ali ne i novinarske, jer može se bilješke pisati i iz kreveta, moj haski.

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close