AktualnoSlobodna Dalmacija

Ajme gušta! Bili smo na Kupresu, omiljenom zimskom izletištu Dalmatinaca, popili kavu u ‘Ognjištima‘… Pogledajte koga smo sve tamo sreli

Jedna od najbližih “skijaških pošta” Splićana – ona “u komšiluku”, na Kupresu – sa stupanjem anti-covid mjera postala je daleka, teško dostižna. Ušla je takorekuć u uspomensku kategoriju, jednu od onih koje – barem ove nesretne zime – bude čežnju, žal za prošlim skijanjima i snježnim radostima. Barem kao Kuprešacima sjećanje na onu (prek)lanjsku osunčanu kavicu na splitskoj rivi i(li) kupanje na Bačvicama…

Naime, u BiH lako je ući, ali bogme povratak u Hrvatsku može biti kompliciran. Prolazi se provjera zdravstvenog statusa koja uključuje prisutnost virusa, odnosno antitijela i cjepiva, te se po potrebi propisuje i samoizolacija. Tako se dan-dva skijanja u BiH lako prometne u još “deset dana Mediterana” – čitaj: kućne karantene…

No, na skijalištu Adria Ski nisu previše ojađeni izostankom Splićana i Hrvata sa skijališta; domaći su došli na svoje, uživaju u skijanju i snježnim radostima bez gužve, dobrim su dijelom i iskompenzirali materijalnu štetu. Kad se podvuče bilanca – neveliku štetu, saznajemo kasnije u razgovoru sa direktorom hotela i pripadajućih ski-sadržaja Tomislavom Bagarićem.

Na ulazu u ugostiteljski objekt registriran kao “bife Ognjišta” – ah, kafić koji radi, kako lijep prizor! – zatječemo međutim redara, jednoga od onih koji su uslijed novih mjera dobili magistarsku titulu, naime unaprijeđeni su u “COVID-redare”.

– Treba maska za uć u objekat – kaže nemilosrdno. – Skinite je kad sjednete za stol.

Poslušasmo ga, krotko sjedamo za stol, ubrzo stiže kavica; odvikli smo se od aktivnosti posluživanja, uživamo u trenutku kad nam je donosi ljubazna konobarica.

– Joj, što bi bilo lijepo do splitske rive skoknuti, gledati more – veli ona.

– Nama je veći štos biti ovdje, gledati gore – namigujemo mi. Zna se, susjedova trava je uvijek zelenija…

Okrijepiti se u “Ognjište” dolazi i bračni par iz Doboja, Adisa i Amir Alibegović. On je policajac, a šarmantna Adisa kaže da je eksport menadžerica. Imaju djecu školskog uzrasta, ali su na čuvanju; par je došao uloviti koji dan samo za sebe.

– Oboje smo se riješili korone, imamo antitijela! Tek učimo skijati, držimo se plave staze, ovdje je pravo lijepa za učenje. Bili smo i na Bjelašnici i Jahorini, e tamo ima i iskusnijih staza. Ma svugdje je lijepo! Najvažnije da ima minusa i snijega. I starog godišnjeg za spojiti dane – veselo će Alibegovići iz Doboja.

Pod punom skijaškom opremom je Ivan Ivančić rodom iz Tomislavgrada, inače ugostitelj iz Dusseldorfa. Ivan je spreman za najzahtjevnije staze, a psihološku potporu daju mu njegovi poslovni suradnici, mladi Jakov Budimir kod njega u Njemačkoj zaposlen zadnjih devet godina kao konobar, te Bože Ćurić, vozač i vanjski suradnik. Ivan, pak, o svom skijaštvu veli:

– Došao sam prošli tjedan, malo budem s familijom, malo samostalno. Friški zrak mi dobro čini, obilazim sva skijališta u BiH, ali ovdje na Čajuši mi nekako najdraže. Tu sam rodom iz Tomislava (Tomislavgrada, bivšeg Duvna, nap.a.), pa lako skoknem na zimovanje. A restoran u Dusseldorfu kakav je? Italijanski – vragolasto našu znatiželju zadovoljava Ivančić, pa odskija put ski-žičare. Mašu za njim Bože i Jakov, žele mu “sretno” kao da u bijeli rudnik ide.

– Nismo ti mi baš od skijanja, više smo za ‘rane (hranu, nap.a.) – kazuje Bože. I on je iz “Tomislava”, svi su ljudi u tom kraju jedni drugima bliski i pri ruci.

Ugledamo uto kako pred kućicu za prodaju ski-karata stiže jedna celebrity, ali prije svega skladna obitelj: ona glazbene legende Željka Bebeka, supruga mu Ružica i djeca Zvonimir i Katarina. Svi su spremni za jedan aktivni dan odmora na snijegu, a zimovanje su ove godine otvorili prilično rano: sredinom prosinca prošle godine. Od tada borave u svojoj zimskoj vikendici na Čajuši, Kupres.

– Djeca su na online-nastavi, oboje pohađaju privatnu informatičku školu, Zvone je maturant, a Katarina ide u drugi razred, tako kombiniramo školu i malo stignemo još uvijek skijati; za koji dan je gotovo, vraćamo se u Zagreb – najavljuje simpatična Ružica.

Legenda Bebek domeće:

– Smanjili smo sve kontakte, pobjegli smo ovdje od svih nevolja, korone i potresa; iskreno suosjećamo sa svim pogođenim ljudima. Nekako smo svi koliko možemo zamrznuli svoje živote, rastegli neke projekte, skupljamo snagu, držimo se zajedno i čekamo bolje dane. Da prođe ova opća konsternacija. Teško je vrijeme…

Imamo sreću pa posjedujemo kuću ovdje, imamo se gdje skloniti. Vrijeme je ovdje prekrasno, obožavamo Čajušu, nema ljepšeg mjesta za odmor i skijanje! Imamo inače puno novih pjesama, ali još nije trenutak za njihov plasman. Zadnji koncert imali smo u ožujku lani, za Dan žena, taman prije prvog lockdowna zbog korone. Sad je izišao i CD Live u Spaladiumu 2019 godine, bio je prosinac – navodi Željko Bebek, kojemu je protekla godina jedna od rijetkih koje je proveo – doma, sa familijom.

– Imali smo mi ipak slavlje jer je naša Katarina rođena 31. prosinca! Odličan termin za party! – vedro ga dopunjava supruga Ružica.

Djeca Zvone i Kata Bebek lijepo su odgojena, pristojno odgovaraju kad ih se što pita, vesele su naravi k tomu. Osim skijanja imaju i druge zanimacije: maturant već ozbiljno svira gitaru, može ga se vidjeti često sa slavnim ocem na “stageu”. Šesnaestogodišnja djevojka, pak, najugodnije se osjeća za klavirom. Oboje imaju već solidnu glazbenu naobrazbu, kako i priliči potomcima jednog od najboljih rock-vokala na prostorima Balkana. I svi se vraćaju glazbalima i školi nakon skijanja, valja biti u formi za kraj korone, bolje dane pred svima nama.

Njih željno iščekuje i Mihovil Klišanin, stanovnik obližnjeg mjesta Šujica – i to ponajviše zbog unučadi koja ga zbog nesretnih korona-mjera ne može doći posjetiti iz Dubrovnika.

– Imam petero unučadi, troje je u Dubrovniku – jako mi nedostaju! – a dvoje ih živi ovdje, pa njih vodam na snijeg – priopćava Klišanin, 59-godišnjak zaposlen u svojstvu referenta u Općini Tomislavgrad.

– Kćer mi se udala u Dubrovnik, radi inače ko trgovac – priču dalje upotpunjava mladi peterostruki djed nastanjen u pitoresknom snježnom mjestašcu nedaleko od skijališta, u njem živi oko 1200 čeljadi. Osobno Mihovil više ne skija, sad ulaže napore u guranje sanjki unučićima.

– Skijo sam ja u mladosti, više ne. Korona? Ma, ništa to. Ne bojim se ja korone, ona ne voli naše podneblje. Ih, koliko smo susreta, misa, božićnica i druženja imali sad oko Božića! I nikom ništa! Idemo, doduše, u crkvu pod maskama, ali nas više od maski čuva sveti Ante – zaštitnik Šujice. Njemu je posvećena župna crkva, koliko mu se molimo, mora nas čuvat – smije se Šujičanin Klišanin.

Uz zagovor kod Svevišnjega posredstvom svetog Ante, važna je i – domaća prehrana.

– To je važan štit od kovida. Ko ovde boravi i jede kako treba, nema se čega bojat – ozbiljno će Mihovil Klišanin, peterostruki djed, Bogu hvala, zdrav kao cekin.

Živo je oko ukrcaja na žičaru kuprešku, lokalni radio emitira beskrajne vijesti; od priprema za inauguraciju “Džoa Bajdena” do hadezea koji “radi za dobrobit Hrvata u BiH”. Stiže i Tomislav Bagarić, direktor “Adriaskija”, ali neće na žičaru, hita u hotel popiti “kolu”, zapaliti cigaretu u restoranu, na miru. Da, u Bosni se normalno puši u restoranima, možda ste zaboravili.

– Nešto sam žurio, vlasnik Zvonko je u Splitu, ja sam inače ovdje direktor od 2002. godine. Od svečanog otvorenja ovog hotela – kazuje Tomislav, kojega zafrkavamo da je nesmjenjiv kao Papa.

– Zvonko, vlasnik, on mi je stric – smješka se na funkciji dugovječni direktor.

Hotel Adria Ski inače postoji od 1981. godine, ali je u Domovinskom ratu bio zapaljen. Poslije ga je u procesu privatizacije kupio spomenuti Zvonko, svečano je dakle otvoren obnovljen prije skoro dva desetljeća. Danas već njegov interijer opet izgleda pomalo retro, recepciju krase drveni reljefi (sa prilično erotiziranim prizorima, doduše), a pokraj pretinaca s ključevima ogromno je drveno raspelo. Ni manja crkva ne bi ga se postidjela.

Recepcionarka je iz Splita, udana je preko granice već 26 godina, kad je čula da dolazimo iz rodnog joj grada, “srce će puknit!”, kaže.

– Vidite vi ovu ljepotu? – pokazuje nam kalendar sa fotografijama morskih krajobraza, olujno more i bonaca Makarske rivijere to su. Drži ga u ladici, pa nekad pogledom pomiluje.

– Ima li išta ljepše? Sad mi oće suza krenit – šmrcne malko ispod maske. Emotivna je osoba, žal za rodnom grudom to jest škrapom razumljiva je.

– Nama je očaravajuće i ovdje, ovaj snijeg, bjelina, borovi. Još kad ih sunce obasja, kao da su kristalima posuti. Nema toga na moru, skoro pa nikad – tješimo je, ali i istinu govorimo. Slaže se s nama. Svugdje se ljepota može pronaći.

Tomislav je manje pjesnički tip, on trezveno primjećuje da je skijaška sezona – iznad očekivanja.

– Puno je došlo Srednje Bosne i Banja Luke, još sad kad iza Uskrsa svadbe krenu… Već smo dobro bukirani. Novu godinu nismo slavili jer je policijski sat od 23 sata do pet ujutro – ali sve drugo je normalno – veli Bagarić, inače također na stanu u “Tomislavu”, gradu-imenjaku.

Pitamo ga tko je zabavljao goste na zadnjem održanom dočeku, onome 2019. na 2020. godinu. Kao iz topa odgovara:

– Romano Nikolić iz Mostara! Vrhunski pjevač. Čekaj da ti na jutub pokažem kako je otpjevo “Jedne noći u decembru”; bolje od Halida, Keme i Čole zajedno! Jako je lijepo bilo – Bagarić će.

Restoran trpi i najzahtjevnije svadbe, ima oko 350 sjedaćih mjesta, specijalitet kuće je ljeti i zimi isti: gril, uštipci, kajmak, grah, dimljena teleća koljenica s kiselim kupusom. U tim delicijama podjednako uživaju i svečari na svadbama, i skijaši u stađunu kad su snježni sportovi “in” više od pireva.

– Štiti li ta spiza od korone? – pitamo ga nehajno.

– Korone? Ma – odmahuje rukom. Ipak nastavi:

– Prihvaćam da ta korona postoji, ne negiram je. Ali nitko nije ovde od nje ustrašen. A kako bi i bio? Vidite (obraća se i fotoreporteru Saši Buriću, nap.a.) i sami da su u Njemačkoj pooštrene mjere, ograničenje kretanja, ovo-ono, a brojke zaraženih im rastu. A u nas skoro ništa, normalno živimo, a brojke padaju! Neki koje znam su imali koronu, ništa strašno, prehlada. Jedan prijatelj je doduše imo teži oblik, bio je u Mostaru na kisiku. Ne respiratoru, samo na kisiku. Sad je i on dobro – sažima direktor Bagarić.

Uto ugleda stalnog, uglednog gosta, taman prolazi pored prepariranog medvjeda, ide čovjek skijati. Pa mu se razveseli:

– Živjeli doktore! Eto vas opet, neka vas!

Doktor je dr. Branko Perić, šef kirurgije Županijske bolnice u Livnu, čovjek kojega je korona posjetila – dvaput. I sad ga evo opet na skijanju na Kupresu.

– Čujte, mnogi su ovdje – kao ja – koronu već preboljeli, stvorio se “imunitet krda”, rekao bih. Jedino tako mogu objasniti trend pada broja zaraženih, dok je broj testiranih otprilike isti. Naravno, ne treba se sasvim opustiti, nekad bura nastupi nakon zatišja…

Lani sam bio na skijanju u Austriji i otamo donio koronu, prebolio ju i po isteku djelovanja antitijela dobio opet bolest, i opet imam antigene, pazim na to, testiram se redovito, kako na virus tako i antigenske testove. A u međuvremenu – skijam! Kad god uhvatim vremena, skijanje je zdravo, boravak na svježem zraku, u prirodi, tjelesni napor. Volim biti ovdje. Čitam i Slobodnu Dalmaciju kad uhvatim, boravio sam u Splitu, pozdravite mi ga – veselo je poručio kirurg i skijaš, te za dišpet bolešćini udario “kupreški slalom oko koroninih zastavica”…

Show More

Povezane objave

Back to top button
Close
Close