AktualnoSlobodna DalmacijaVijesti

Agrarni stručnjak dr. Ivo Grgić: Iako je Banija uništena i prije potresa, vidim spas za te ljude u dvije djelatnosti. Ali ne bez pomoći države!

Relativno zaostajanje za ostatkom Hrvatske, nerazvijena prometna i društvena infrastruktura te znatna ovisnost o državi (mirovine, socijalna pomoć, potpora brdsko-planinski područjima i sl.), novost su kada je u pitanju Banija ili Banovina samo za one koji su tek s nedavnim razornim potresom “otkrili” taj dio Hrvatske, koji je sada pred dvostrukim izazovom: kako što prije sanirati štete od potresa da bi bilo kakva poljoprivredna proizvodnja uopće opstala, i onda smanjiti zaostajanje za ostalim dijelovima Hrvatske.

A upravo o tome govori i istraživanje Agronomskog fakulteta “Gospodarska osnova agroindustrijskog kompleksa sisačko-moslavačke regije“ iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, napravljeno u konačnici i kao strateški dokument promišljanja poljoprivredno-prehrambenog razvitka tog područja.

U njemu, osim navedenog, stoji i kako se zaostajanje posebno odnosi na ruralna područje Petrinje, Gline, Dvora i Kostajnice dok je u urbanim središtima bila značajna gospodarska aktivnost te su i migracije bile u ta središta, ali sa željom zadržavanja aktivnih gospodarstava. Ipak, to je i vrijeme industrijske ekspanzije, primjerice metalske, tekstilne, drvne te prehrambene čiji je nositelj bio “Gavrilović“.

A za one koji su Baniju tek sad “otkrili”, recimo onda i to da Banija spada u brdovitu regiju. Klimatsko-edafski čimbenici omogućili su oranične kulture u dolinama rijeka, potoka i na pobrđima gdje je moguća oranična obrada (nagib, pristupni putevi,…), na većim nagibima i nadmorskoj visini nalaze se livade i pašnjaci, a na prisojnim stranama voćnjaci.

– Tadašnja poljoprivredna proizvodnja je bila primjerena raspoloživim resursima (ljudi, poljoprivredne površine), klimi te potražnji. Dominantna je bila stočarska proizvodnja, a znatno manje proizvodnja žita. Iako je područje pogodno za slobodno držanje goveda, zahvaljujući “Gavriloviću” bilo je mnoštvo farmi, govedarskih i svinjogojskih, čijim nositeljima je bio osiguran otkup prema poznatim cijenama. Za ove farme, posebno farme svinja, i nije bilo puno opravdanja jer se kukuruz morao dovoziti iz drugih dijelova Hrvatske – podsjeća nas dr. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Dr. Grgić nadalje pojašnjava:

– Značajnije su bile zastupljene i neke voćne vrste kao što su šljiva, manje jabuka, kruška, trešnja i višnja te orah. U jednom dijelu, između rijeka Kupe i Une, bila je i sada je velika prisutnost pitomog kestena.

Proizvodnja industrijskog bilja nije imala tradiciju, iako ju se pokušavalo na pogodnim terenima poticati. Manje je bilo zastupljeno povrtlarstvo, ali samo za lokalno tržište te najviše za naturalne potrebe.

U prehrambenoj industriji dominirao je sustav “Gavrilović“ čije je ime puno značilo na inozemnom tržištu, od Europe do Sjeverne Amerike. Područje Banije nije moglo podmiriti potrebe “Gavrilovića” za sirovinom te se znatan dio dovozio iz drugih krajeva tadašnje države, ali i iz inozemstva.

Bila su to, a pritom mislimo na početak osamdesetih, kako će kazati naš stručni sugovornik, “sretna poljoprivredna vremena”, ali nije se moglo bez pomoći države?

– Pokretač poljoprivredno-prehrambenog razvitka bili su tadašnji kombinati, vertikalno integrirani sustavi koji su poslovnom suradnjom odnosno kooperativnim odnosom imali veliki utjecaj na obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Kooperativni odnos za obiteljska gospodarstva su značila transfer suvremenih tehničko-tehnoloških rješenja u biljnoj te posebno u stočarskoj proizvodnji. Jamčio im se otkup, poznate cijene i sl.

Nakon devedesetih godina, poljoprivredna politika nije našla ozbiljne odgovore na urušavanje postojećih veza te se i danas nastavljaju lutanja.

Naravno, na Baniji/Banovini nije bilo sve idealno i u neka idealnija vremena za male poljoprivrednike, a kamoli danas, nakon Domovinskog rata i potresa. Evo što o tome kaže jedan od naših vodećih agronomskih stručnjaka:

– I tada je kod većeg dijela manjih proizvođača bila prisutna neracionalnost u proizvodnji, ali onaj dio koji je bio poslovno povezan s prerađivačima nije zaostajao za drugim proizvođačima Hrvatske.

 

U to doba se u stočarstvu poticao stajski uzgoj, dok su značajne površine umjesto za ispašu služile za oskudnu košnju. Posjedi su bili relativno mali, usitnjeni, ali ukupan dohodak kućanstava koja su imala poljoprivrednu proizvodnju uvelike je određivao dohodak osoba koji su stalno bili zaposleni u vanpoljoprivrednim djelatnostima. Višem ukupnom dohotku kućanstva značajno je pogodovao i prosječno veći broj članova kućanstva u odnosu npr. na Slavoniju. I sve je to bilo prihvatljivo do devedesetih godina i ratnih stradanja.

Značajan egzodus prvo hrvatskoga, a onda i srpskog življa doveo je do ukucavanja predzadnjeg čavla u demografski sarkofag ovoga područja. Nerezonska obnova koja je išla u izgradnju stambenih objekata sumnjive kvalitete, a ne poticanje ekonomske revitalizacije, stvorila su naselja bez ljudi. A bez ljudi i poljoprivredna proizvodnja je doživjela krah, I plašim se da ovi tragični potresi ne dovedu do spuštanja zastora na “demografsku kataklizmu područja“.

Što čeka tamošnje poljoprivrednike i stočare, pitamo našeg sugovornika…

– Dosadašnja agrarna politika prema Baniji je imala i ima razornije učinke od potresa. Izravne štete od potresa su velike jer su u njemu uništene i nastambe za stoku koje se mogu i moraju brzo obnoviti. Ove druge štete duže se nanose i treba puno više napora da se saniraju.

Prihvatimo da je pred nama doba neizvjesnosti ili, na žalost, očaja tamošnjeg puka. I ovo malo stočnog fonda na području primjerice Petrinje i Gline, ali i drugih stradalih područja, na izdisaju je.

Već sam rekao da je ovo stočarsko područje i normalno da je i ono malo što je bilo stoke, prvenstveno goveda i ovaca, sada na otvorenom te uz smještaj ljudi u kućice, kontejnere ili već gdje drugdje, taj proces hitno treba pratiti i popravak staja i nabavka stočne hrane.

Jer štete za poljoprivrednike pojedince su beskonačne, iako će netko reći da na razini Hrvatske one ne bi ostavile značajnog traga ako se ništa i ne učini. O koliko se zapuštenom području radi, pokazuje i veliki broj gospodarstava koji nisu u sustavu praćenja, ako to potvrđuje viđena stoka bez ušne markice.

Kako najbrže obnoviti poljoprivrednu proizvodnju na prostoru Petrinje i Gline s okolicom? Je li ovo i prilika za nekakve iskorake, od novih kultura do novih tehnologija i načina obrade zemlje?

– Ovaj stradali prostor, koji zauzima oko 7 posto prostora Hrvatske i sa do sada naseljenošću koja je je ispod 50 posto prosječne naseljenosti Republike Hrvatske, traži zaokret, ne samo prema poljoprivredi i ruralnom prostoru, nego i prema ukupnom gospodarskom razvitku.

Ako bih htio biti zločest, moj ograničeni um si ne bio smio dozvoliti promišljanja poljoprivredne budućnosti Banije jer za očekivati da u “Strategija razvoja poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske 2020” koje je Država masno preplatila inozemnim stručnjacima, postoje rješenja i za ovo područje.

Jer Banija nije devastirana posljednjim potresima, ona se zapostavlja već desetljećima, čak daleko prije ratnih stradanja. Ali ipak, smatram da je ovo i prilika da Država puno toga vrati u narednih desetak godina, pri čemu taj projekt mora biti međuresorski, a ne projekt samo jednog ili dva ministarstva.

Kao prvo, treba zaustaviti egzodus radno potentnog stanovništva te kao što rekoh, pomoć poduzetnicima mora imati prioritet u odnosu na neke druge stvari. Inače, cijeli prostor se dobro uklapa u novu ZPP EU, koja čini zaokret od “seljak, poljoprivredni sektor, poljoprivredne sirovine, trgovina“ prema “klima, okoliš, priroda, hrana, zdravlje, novi ruralizam“.

Baniju promatrajmo kao cjelinu gdje ćemo dobro iskoristiti ono što nam nudi. A to su nezagađene poljoprivredne površine, čisti zrak i voda. Prvo treba riješiti problem zemljišta koje je zapušteno između ostalog i zbog nedostupnosti vlasnika.

U kratkom vremenu pronaći vlasnike i ponuditi im (Država ili zainteresirani poljoprivrednici) fer cijenu za njihove površine čime bi se stvorile veće zaokružene cjeline. Osnovica poljoprivrede treba biti govedarstvo te voćarstvo. Proizvodnja treba biti po ekološkim principima uz korištenje sredstava iz poljoprivrednog fonda nove ZPP. Potaknuti poslovno povezivanje kako samih proizvođača tako i proizvođača i prerađivača. Smisleno razvijati sve moguće oblike ruralnog turizma čemu je pogodnost blizina Zagreba te dobra prometna povezanost sa zapadnoeuropskim zemljama. Poticati spoznaje o ljepoti življenja u čistom okruženju što bi potaklo dio urbanog stanovništva da ovaj prostor, udaljen 100 kilometara od Zagreba, odaberu za život. Ali ponuditi i strancima slične mogućnosti posebno kada je “radno mjesto tamo gdje je računalo i dobar signal”.

Jer potres je bio, bio je i u Zagrebu, možda će opet biti, ali možda i neće. Ako to tako prihvatimo, Banija bi trebala postati jedna lijepa priča u budućnosti.

Show More

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close